PROFESOR SERGEJ JOVANOVIĆ

sergej

Leto је 1993. godine.
U Hrvatskoj i Bosni besni rat, a u Beogradu napeta i uznemirujuća tišina.

Svakodnevno nekog bliskog rođaka, komšiju ili poznanika odvedu na ratišta. Svaki muškarac u porodici bio je potencijalni pozivnik, kandidat za smrt. Majke su bile očajne. One su više od bilo koga preživljavale strahove i traume. Neke su gurale svoju decu preko granice, kod rođaka i poznanika, dajući sve što imaju, samo da im sinovi budu van granica zemlje koja zvanično nije u ratu, a u kojoj se strada. Bilo je bolje prati sudove u nekom londonskom restoranu ili kopati kanale, raditi bilo kakav posao u svetu, samo ne uzimati oružje u ruke i boriti se u tom bezumnom ratu bez smisla i cilja. Oni koji nisu mogli da izađu iz zemlje menjali su adrese stanovanja: od tetke do strine, od babe do ujaka, ali neretko, i tamo su ih  pronalazili i čak sa ulice i iz kafane odvodili na vukovarsko i druga ratišta.

Najveće gadosti, mržnju i ostrašćenost širile su nacionalne televizije koje su se u tome utrkivale, a Srbiji su zavedene međunarodne sankcije. Međutim, aktuelnu  vlast to nije pogađalo, Beograd je vrveo od kulturnih dešavanja. Redovno su se održavali koncerti i pozorišne predstave, a u mnogobrojnim galerijama svakodnevno su se otvarale nove izložbe. Pored glavnih galerija, radile su i galerije po radničkim univerzitetima: Braća Stamenković, Đuro Salaj, Božidar Adžija i drugim, pa po domovima kulture, čak i u mesnim zajednicama. Da bi slika o radu galerija bila jasna, precizno ću reći da danas, dvadeset godina kasnije, radi samo trećina tih galerija, mada imamo nekoliko hiljada umetnika više!

Zapravo, Miloševićev režim stvarao je privid prosperiteta i unutrašnje moći, uprkos sankcijama. Trebalo je u svet poslati lažnu sliku, o tome kako Srbija ne ratuje i kako je sve u najboljem redu.

Međutim, brojni svetski izaslanici koji su neprekidno stizali u Srbiju i Beograd, znali su mnogo bolje i više od nas ovdašnjih šta se gde događa i ko zaista ratuje.

Sticajem okolnosti, i sama sam mnogo toga znala iz prve ruke, i da ne bih poludela  od tih saznanja, svaki čas sam nekuda hodala, samo da napunim i zarobim glavu informacijama iz kulture. Stizala sam na otvaranja skoro svih izložbi, bilo da su u Novom  Beogradu, Rakovici, na Banovom brdu, u Zemunu ili Pančevu. Išla sam i na razne promocije po domovima kulture, pa i na modne revije. Često sam gostovala u raznim radijskim emisijama. Radio Beograd mi je postao druga kuća, šetala sam po emisijama Prvog i Drugog programa, kao i Programa 202, pa u noćnim programima Radio Politike i na Studiju B. Provodila sam vreme i u redakcijama listova Intervju, Politika ekspres, Radio TV revija, Osmica, Demokratija i drugih novina, od kojih  većina više ne postoji.

Posle nekog vremena sve me je to zasitilo i umorilo.

U jednom momentu slikarka Dragana Dragoslava Jonović predloži da nas dve posetimo profesora Sergija Jovanovića. Zanimalo nas je kako je i šta radi čuveni Sergije, bez čije pripremne škole skoro niko nije uspeo da se upiše ni na jednu akademiju, Arhitektonski fakultet ili Višu pedagošku školu.

Ne sačekavši smiraj julske vrućine, pred zalazak sunca, nas dve smo se našle na Banovom brdu u Sergijevom vrtu u ulici Mira Popare. Više nije imao nijednog đaka. Scena je bila gotovo nadrealna.

Dvadesetak, pa čak i deset godina ranije, u to vreme, prostor njegovog ateljea bio je ispunjen bukom, gužvom, smehom. Bila je to radosna gužva od smeha mladih ljudi,  pesme i pozitivne energije. Đaci bi sedeli po stepenicama ateljea, po obodu vrta, po stazama, ispod venjaka, pušili iza ateljea, a on, Sergije, trčkao je unaokolo i stalno se nešto bunio. Tražio je da se čuva trava, molio da se hoda samo po stazama i da se čuvaju biljke, da se ne lome grančice drveća, da se ne diraju maline, bunio se što suviše lenstvuju a malo rade dok model uzalud pozira, hvatao se za glavu, uvlačio ih u atelje. Stalno je nešto gunđao, ali ga niko nije slušao. Vrt  je bio mali, ali predivan: jedan redić malina, nekoliko čokota vinove loze, perunike usred kamenjara, drvene klupe ispod breskve i kajsije, venjak, česma, ruže, trava. Sve je bilo uredno, spakovano kao iz nekog baštenskog žurnala, dok su vrtovi okolnih ateljea bili prilično zapušteni. Sergije je bio uredan i vredan, jednako je voleo biljke, ptice i ljude.

 Možda je i ove večeri Sergijev vrt bio lep, ali, jednostavno, ništa nisam videla.

Smestile smo se na klupe ispod loze i Dragana je započela razgovor.

„E, moj profesore, pa kako ste?“

„Nikako, moja Dragoslava, star sam i usamljen. Retko me ko posećuje, svi su me zaboravili. A sećate li se kako je ovde nekad bilo? Cika, vriska, galama, ne možeš ih smiriti. Sada je tišina, užasna tišina, nisam više nikome potreban!“

U međuvremenu su mnogi slikari otvorili svoje pripremne škole za buduće studente likovne umetnosti i Sergije više nije bio  aktuelan.

Da bi ga utešila, Dragana je skrenula pažnju sa đaka na slikanje.

„Profesore, sada imate vremena da se posvetite sebi i više slikate. Sećate li se kako ste nekad govorili, da ćete, kad odete u penziju, samo slikati?“

„Pa jeste, Dragoslava, slikam ja...“  ̶  i on ustade da donese svoju najnoviju sliku. Bila je to bela, nežna slika, posvećena violini. Sergije je bio darovit slikar ali i muzički veoma obrazovan. Napravio je sjajne slike posvećene muzičkim instrumentima i muzičkim kompozicijama. I on je živeo od prodaje svojih slika, a pedagoškim radom bavio se iz ljubavi, jer mu nije prijao usamljenički život. Njegov život je bio u profesuri, u učenju drugih kako pravilno da postave i nacrtaju akt, portret ili bilo koju drugu kompoziciju, da se upišu na akademiju i ostvare svoj san. Sergije je voleo mlade i živeo kroz njihove uspehe. Bio je ponosan na svakog svog đaka koji je položio prijemni ispit i postao student bilo koje akademije. Za nekoliko decenija, kroz Sergijevu školu prošlo je nekoliko hiljada mladih ljudi, a nekoliko stotina ih je primljeno na umetničke studije. Bilo je i onih koji su preko cele godine dolazili kod Sergija samo na časove slikanja. Tada je on zajedno sa njima slikao. Bio je izuzetno dobronameran, pa su se ljudi prosto lepili za njega.

„Profesore, sećate li se u svojoj decenijskoj praksi nekog đaka posebno, ima li u vašoj praksi nekih događaja koji su vam posebno ostali u sećanju?“

Za sve to vreme, kao i cele večeri, ja sam se držala po strani. Činilo se da je Dragani zanimljiv razgovor, a mene je obuzela neka seta i tuga. Misli su mi letele ka letu 1971. godine kad sam prvi put kročila u ovaj vrt i Sergijevu školu, kad sam jedva uspela da se kroz gužvu probijem do profesora.

Nisam obratila pažnju na Draganino pitanje, jer mi se činilo da ona samo želi da razveseli i motiviše Sergija, ali njegov odgovor me je prenuo iz sna.Sedela sam leđima okrenuta zalasku sunca i do tog momenta bila skoro sasvim odsutna i nepomična.

„Da, Dragoslava, sećam se. Bilo je isto ovako leto, 1971. godine. Došla je kod mene jedna lepa i mlada Šapčanka, a što je bila talentovana!..“

„Pa kako se zvala? Šta je sa njom danas?“

 „Zvala se Slobodanka Rakić. Ne znam, Dragoslava, šta je sa njom.“

 Dragana se poče slatko smejati, ja sam se zbunila, a Sergije nastavio priču.

 „Nije, Dragoslava, ništa smešno, stvarno je tako bilo, voleo bih da je sretnem. Bože, šta li je danas sa njom?“

 Dragana se zacenila od smeha i jedva je uspela da kaže:

 „Pa evo vam je, Sergije, došla vam je u posetu ta Slobodanka.“

 „A, ne, Dragoslava, ne možete mene zbuniti, Slobodanka je imala anđeosko lice, ova žena ne liči na nju.“

Zanemela sam. Zbog blaženog izraza lica i večitog osmeha još su mi gimnazijski profesori govorili da ličim na anđele sa renesansnih slika, kasnije i profesor anatomije, Rudi Gaberc, a naročito moj profesor, Mladen Srbinović.Ali te večeri, ni za sebe ni za Sergija, to nisam bila ja. Dragana je navaljivala da pokažem ličnu kartu,  znala sam da je to besmisleno. Ako je Sergiju još uvek, dvadeset i tri godine kasnije, u očima slika iz sedamdeset  prve, ni lična karta, ni bilo kakav dokument nemaju više važnosti. Jedino što sam u tom trenutku želela bilo je da budem sasvim sigurna da li zaista govori o meni, pa sam se uključila u razgovor:

„A kako je, profesore, ta Slobodanka Rakić došla kod vas?“

Tada je Sergije bio ponosan:

„Poslala ju je akademik Ljubica Cuca Sokić. Ne znam kako su se one znale, ali mene je Cuca pozvala telefonom i zamolila da njena učenica nauči kod mene akt za prijemni ispit.“

Tada više nije bilo sumnje da se zaista radi o meni, što smo obe znale, ali nije bilo svrhe da Sergija u to uveravamo.

On je u svojoj glavi imao drugačiju predstavu i nije želeo da mu je kvarimo, pa je i Dragana odustala od indentifikacije. Mrak je padao, ja sam bila setna i odsutna, ni nalik onoj Slobodanki iz 1971. Godine, a i Sergije je postajao sve setniji, pa smo nas dve napustile ulicu Mira Popare i Sergijev vrt i atelje. Vraćale smo se drugim putem i kolikogod je Dragana bila vesela kod Sergija, u praznoj pedesetici i nju je sustigla seta:

„E pa, stvarno, sad mi je jasno. Sve što se nekad zbilo čini nam se da je bilo lepše i bolje. Kad se u naše biće smeste takve uspomene, nema šanse da ih promenimo.“

Međutim, meni se čini da sve treba gledati u prostoru i vremenu, heraklitovski: kao što u istu reku ne možeš dva puta ući, i naš život je pun jedinstvenih i neponovljivih trenutaka. Naravno, bila sam mlada i lepa, Sergije je bio isto toliko mlađi, bili smo opušteniji i bezbrižniji. To su bile godine prosperiteta Srbije i Jugoslavije, mir u zemlji, a zemlja velika, čudesno lepa, najlepša na svetu.

Sećam se tog vrelog julskog dana daleke 1971. godine. Po najvećoj vrućini vrtela sam se po Banovom brdu i Požeškoj ulici, tražeći ulicu Mira Popare i Sergijev atelje. U Požeškoj ulici je bilo gradilište do gradilišta, zidale su se privatne kuće, niko od majstora nije znao za tu ulicu, dok mi, posle dužeg lutanja, slučajno jedan taksista nije iz auta rukom pokazao gde je. Bila je sakrivena tik ispod Požeške i ja sam se istog trena spustila kroz jedno od gradilišta. Tako sam nasumice banula pravo u vrt ispred ateljea profesora i slikara Zorana Pavlovića, koji je u tom momentu sedeo u hladovini i čitao novine.

Njega sam prepoznala iz novina, a i sa televizije, učestvovao je u školskom programu.

Bila sam crvena kao božur, znoj mi je curio niz leđa, usta su mi se osušila od prašine i vrućine, a blok se zalepio za mene. Kad je čuo moju priču, Zoran me je zaustavio, ubedio me  da najpre sednem, da se ohladim, umijem i popijem sok.

„Provešću vas ja kroz druge ateljee do Sergija, njegov je prvi sa one druge strane, a otvoren je po ceo dan i noć. Tamo nećete nikad zakasniti.“

I zaista, sat kasnije, Zoran Pavlović me je odveo do Sergijevog ateljea. Činilo mi se da se tamo ne bih sama snašla, jer je na malom prostoru bilo načičkano nekoliko desetina mladih ljudi, kao u pravoj školi.

Čim sam stigla, bez ikakve dobrodošlice, Sergije me je ugurao u atelje kao u kakav voz. Atelje je bio ispunjen šumom štafelaja sa započetim crtežima, ali niko ništa nije radio. Sergije je potražio jednog mladića, zamolio ga da mi oslobodi neki štafelaj i da mi pokaže šta da radim.

Tada sam u ćošku primetila nagog muškarca koji je pozirao kao model, a zašto ga niko nije crtao, njega nije zanimalo.

Ljubazni momak bio je Vladan Ljubinković, student druge godine likovne akademije, koji je iz zahvalnosti pomagao Sergiju, a i znanje sa prijemnog ispita bilo mu je još sveže. On je skinuo nečiji rad i na istu dasku pričvrstio čist papir za mene, ukratko mi objasnio kako da postavim akt i ostavio me samu da radim. Posle sat-dva, pojavio se Sergije i počeo da viče na mene. Kako ga ništa nisam razumela, on je jednim pokretom pocepao moj crtež, a rajsnedle su popadale na sve strane. Malo je falilo da se rasplačem, ali srećom, naišao je Vladan. Smirio me je, ispričao neki vic o Sergiju, pa smo se oboje slatko smejali.

Pričvrstio mi je novi papir, objasnio mi ponovo kako da radim, svaki čas me je nadzirao i do uveče, akt je bio gotov. Sergije je bio zadovoljan mojim crtežom, a naročito tankom linijom, pa me je zbog linearnog crteža odmah prozvao „Mikelanđelicom“. Zamolio me je da ne gubim ni tren vremena, već da dolazim u ranu zoru, što sam, zaista, bukvalno shvatila, pa sam sledećeg jutra stigla na Banovo brdo sa prvim kukurikanjem petlova. Vrata Sergijevog ateljea bila su širom otvorena, a tako je bilo i u drugim ateljeima. To je bilo mirno i sigurno vreme, kad mnogi ljudi nisu zaključavali ni automobile.

Ubrzo sam postala Sergijeva miljenica i sama se uverila da je profesor Sergije zaista jedna velika dobričina, baš kako mi je Vladan rekao. Grdio nas je i gunđao, tek da ne izgubi autoritet. Nije imao svoju decu, pa je sve nas obasipao očinskom brigom, a trudio se da nas usput nauči i korisnim stvarima.

Strahovito su ga nervirali pušači i razbacani pikavci po bašti. Znao je da se uhvati za glavu i glasno zavapi: „Au, deco, deco, šta će vam taj smrdljivi dim u ustima i plućima? Bacajte to smesta!“. Pritom nas je stalno molio da ne gubimo vreme, nervirala ga je mladalačka ležernost, trudio se da bude strog, ali ga se niko nije plašio. I sama sam shvatila da je Sergije bio odraslo dete među nama, samo malo starije od nas. Nešto kao naš stariji drugar.

Ubrzo je počeo da me vodi sa sobom kod svojih prijatelja na večere i kolače i nijednom nije dopustio da se vratim noću sama kod tetke i teče u ulici Stjepana Ljubiše 3, gradskim prevozom.

To leto prošlo mi je kao tren. Sprijateljila sam se sa svima. Nas desetak položilo je prijemni ispit na likovnoj i primenjenoj akademiji. Upravo svi oni na koje je Sergije tipovao.

Desetak dana pred prijemni ispit, Sergije je uspeo da nas okupi u svom ateljeu i javno oceni naš rad. Za desetak đaka je bio siguran da će proći, za isto toliko nije bio sasvim, a nekima je rekao da su daleko od upisa. Uglavnom je tako i bilo.

Petog dana, kad se završio prijemni ispit, predveče, otišla sam kod Sergija. Očekivali smo da mu „izvor“ javi ko je od njegovih đaka primljen.

Kad sam čula svoje ime, Sergije se sa mnom radovao kao dete. Otišli smo u obližnju poslastičarnicu na ćošku i, kako je majstor tog momenta u jednoj ruci nosio pleh svežih šampita a u drugoj krempita, profesor Sergije je poručio da oba pleha stavi ispred nas. Nas dvoje smo se radovali, i u uzbuđenju, za kratko vreme smazali onoliko brdo kolača. Naravno, meni je bilo kasnije muka i od tada do dana današnjeg nisam pojela nijednu krempitu ni šampitu!

Sergije se radovao kao rođeni otac. On je istinski skakao od radosti.
    
Sredinom septembra otišla sam ponovo kod Sergija da platim svoje dvomesečno učenje u  njegovoj školi i time sam ga najstrašnije uvredila: samo što nije zaplakao!

Nije Sergije ni drugim đacima ništa naplaćivao, iako smo mu trošili brda papira, crtaće materijale, prljali atelje, koristili modele koje je on plaćao, iako nas je učio, gubio vreme i energiju sa nama, a mi smo mu se peli na glavu. Verovatno su plaćali samo oni đaci koji su pohađali crtanje u Narodnom univerzitetu „Veselin Maleša“, a koje je takođe profesor Sergije učio nekoliko puta u toku sedmice, u večernjim časovima.

On je bio naš dobrotvor. Za njega je najveća radost to što su mu u atelje dolazili čak iz Barajeva, Lazarevca, Mladenovca, Surčina, Obrenovca, Pančeva, što su putovali svaki dan iz svojih mesta da bi učili kod njega. Umeo je glasno da ih pohvali, nebi li uticao na beogradsku decu da budu vrednija, upornija i redovnija.

Profesor Sergije Jovanović rođen je 1922. godine u Pragu. Sin ruskih emigranata, odrastao je u Beogradu i decenijama je pripremao đake i studente za prijemne ispite na umetničke akademije, arhitekturu i Višu pedagošku školu.

Skoro svi smo prošli kroz njegovu pripremnu školu, a on je bio vrlo popularan i omiljen i kao čovek, i kao slikar i kao profesor. Bio je jedinstvena i neponovljiva ličnost u istoriji ovog grada.

Makar jedna ulica nazvana imenom profesora Sergija Jovanovića opravdala bi onu reku mladih ljudi koja se danima, godinama i decenijama slivala u njegov atelje u ulici Mira Popare na Banovom brdu.

Pisano od Sv. Nikole 2011. do Sv. Stevana 2012.