BOJE I REČI

slobodanka-rakic-sefer

K rajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka Šabac je bio značajna prestonica kulture mladih. U jednom momentu stekla se čudesna, skoro planetarna energija u velikom broju radoznalih, vrednih i neobično nadarenih mladića i devojaka, koji su se sa puno životne radosti i entuzijazma okupljali u Domu omladine ”Vera Blagojevic”.

Neki su tek završili čuvenu šabačku gimnaziju, neki su studirali na fakultetima, ali su krajem nedelje svi bili na šabackom korzou koji se protezao centralnom ulicom, od pošte, crkve i robne kuće “Nama”, hotela “Zeleni venac”, ispred suda i Doma omladine do hotela “Jugoslavija”.

Nadareni za crtanje, slikanje, pisanje, recitovanje, muziku, glumu, znali su se međusobno. Dom omladine okupljao je i gimnazijalce, i učenike medicinske, hemijsko-tehničke, ekonomske, učiteljske, poljoprivredne, muzičke, zanatskih škola i svih drugih zanimanja. Ne znam kako su zaposleni u Domu omladine radili ali znam da smo ih ometali od rane zore do kasno u noć! Zauzimali smo im kancelarije i radne stolove, koristili smo njihove pisaće mašine i telefone. Da bismo nekako bili organizovani i da bismo smanjili gužvu, sekretar Doma omladine, Mile Gavrilović, okupio nas je u Klub mladih pesnika , slikara i recitatora, čiji je on bio predsednik a nas dvoje-troje, njegovi zamenici.

Tako smo lakše funkcionisali jer je svaka sekcija imala svoje vreme, samim tim i svoj prostor okupljanja. Sastanke smo često preseljavali u Miletov skromni dom u kojem nam je njegova supruga Vera, profesor daktilografije u ekonomskoj školi, prekucavala tekstove za kataloge, plakate i novine. Nije joj bilo teško da pored malog deteta i brojnih obaveza kuca naše tekstove i pravi nam palačinke. Uveče je Dom omladine brujao od muzike jer su se tada okupljali momci i devojke koji su pevali, svirali i glumili.

Tu su vežbali i glumci Branislav Lečić i pokojni Milenko Zablaćanski. Dolazio je i Zoran Amidzić, koji je tragično izgubio život u Bosni 1992. godine kao ratni reporter dopisništva RTS/a. Tu sam srela i darovite sestre Kolaković koje su bile učenice učiteljske škole u Šapcu. Još u osnovnoj školi, srela sam Krstivoja Ilića, po mnogima danas vodećeg srpskog pesnika, koji je glasno, svuda i u svako vreme, a najčešće duž korzoa, govorio svoje ljubavno-elegične pesme i udvarao se svakoj devojci. Slobodan Jeremić- Jeremija, danas ima svoj Muzej hleba u Pećincima, tada je završavao poljoprivrednu školu u Šapcu i već je iza sebe imao nekoliko zapaženih izložbi. Njegovim stopama ubrzano je išao i mlađani Milisav Ilić-Studa, učenik škole u privredi. Studa je kopirao malo Jeremiju malo Milića od Mačve a imao je izuzetan dar za reklamu i marketing, što je šabačkoj čarsiji , uz čuvenu “Šabačku čivijadu” davalo poseban štimung.

Ivan Glišić je bio već poznati šabački pesnik čije su pesme objavljivali svi jugoslovenski listovi i radio stanice, proslavile su ga dve pesme,”Ulica jorgovana” koju je pevao Darko Domijan i “Veče u luna parku” koju je pevala Josipa Lisac. On se uveliko družio sa Milićem koji mu je ilustrovao pesme. Ja nikako ne mogu da se setim kako smo se nas dvoje upoznali ali družili smo se godinama i o njemu bih mogla da napišem poseban tekst .

Uz pomoć sjajnog profesora likovnog, vajara Nikolu Koševića, 1968. godine, ja sam priredila i svoju, nezvanično, prvu izložbu slika u sali šabačke gimnazije a izlagala sam i na šabačkom Oktobarskom salonu. U Narodnom muzeju radila su dva izuzetna čoveka: dr. Milan Jevtić, etnolog i Milivoje Vasiljević, arheolog. Oni su imali izuzetne simpatije za nas mlade ali sredstva za naše ambiciozne zbornike i kataloge dobijali smo od drugog sjajnog coveka, komandanta šabačkog garnizona, Spasoja Todorovića, koji je kasnije postao general. Tako smo zajedno sa vojnicima, akademskim slikarima: Zdravkom Milinkovićem, Miomirom Radovićem, Slobodanom Milosavljevićem i recitatorom i novinarom Petrom Damjanovim izlagali u šabačkom Domu armije.

Uz podršku Mileta Gavrilovića, 1971. ja sam priredila i zvanično svoju prvu samostalnu izložbu u Domu omladine. Bilo je to početkom godine kad mi je Mile po ledenom snegu dečjim sankama iz nekoliko puta preneo celu izložbu, vukući ih od moje kuće dugačkom ulicom Vuka Karadzića do Doma omladine. Iako je svako od nas sanjao svoj san i svako gledao u nebo da pronađe svoju zvezdu vodilju, bilo je to vreme velikog drugarstva i iz njega je 1972. godine nastala grupa BOJE I REČI . Sačinjavali su je slikari: Mihajlo Gligorić- Gliša , Radovan Mirazović- Miraz, Slobodan Pajić- Boce i Slobodanka Rakić a od pesnika: Ivan Glišić, Dragan Filipović- Fića, Dragoljub Nikolić, Dragica Belovuković, Slavica Ilić.

Nas četvoro “slikara” bili smo bliski po godinama, različiti po temperamentu, ali izuzetno složni. Grupu su vodili uglavnom slikari i to je bila konstanta a pesnici su “uskakali” samo za katalog, zbornike i otvaranja izložbi koja su pretvarana u pesničke večeri. U tom delu često je bio i Krstivoje Ilić a povremeno su se pojavljivali i novi ljudi. Iako smo bili različiti zajednička nit bila nam je ograda od Mačvanske slikarske škole koju je upadljivo i uporno na svakom koraku forsirao Milić od Mačve. Milić je tada bio “siva eminencija” za Šabac u svim “strukturama”; od opštine, komiteta, suda, pozorišta , muzeja i Glasa Podrinja, preko biblioteke do čuvene fabrike “Zorka Šabac”. Ali, mi smo s pravom, želeli svoj svet u svom vremenu, onakav kakav je proklamovan u studentskim demonstracijama 1968. godine i umetnički definisan u mjuziklu “Kosa.”

Miliću su svuda bila otvorena vrata mada su svi ti isti ljudi sa simpatijama gledali i na naš rad. Verovatno zato što smo se dobro organizovali a iza nas je stajao Dom omladine. U stvari, moram priznati: pojedinačno Milić nas je mogao lako “oduvati”, ovako učvršćene i organizovane –teško! A i mi smo bili vešti, doskočili smo Miliću ubedivši njegovog velikog prijatelja Ivana Glišića da uđe u našu grupu. Pravili smo jake izložbe u svim šabačkim galerijskim prostorima, pa u Bogatiću i Loznici. Učestvovali smo i na međurepubličkoj izložbi “Sava”, u Rumi, Šidu, Sremskoj Mitrovici , Brčkom, Županji i Vukovaru, dakle u onim mestima kroz koje ova reka, što nas i spaja i razdvaja, protiče. Milić je izlagao na šljivama u svojoj bašti u Belotiću, mi na Šabačkoj tvrđavi i na ulicama . Milić je bio duhovit, mi još duhovitiji! I ako je hteo da se naljuti na nas, Ivan bi ga ubedio da smo bezazleni i da nas ne treba dirati .

I ja sam Milića često sretala kod Ivana kod koga smo obadvoje svraćali jer je Ivan stanovao u centru grada. Milić je svima delio savete pa i meni, neke sam prihvatala neke nisam, dok sam, za divno čudo, sve savete Miće Popovića, bezrezervno prihvatala. Milića sam znala od ranog detinjstva a Miću od studija. Jedan Milićev savet i danas mi je od koristi, govorio mi je: - Tek kad u slovoslagačnici osetiš miris olovne boje, kad ispratiš pripremu kataloga sa izvršenom lekturom i korekturom do štamparije, skočićeš od sreće kad ti, pravo na ruke, sa štamparske trake, sleti prvi tabak sa svežim mirisom štamparske boje! I u grupi BOJE I REČI mene su spontano delegirali da nosim materijal za katalog i da ispratim celokupnu pripremu do same štampe. Ponekad bih ponela i “vinjak” jer je slovoslagačima, posle onolikog gutanja i udisanja olovne boje i njenih isparenja, dobrodošao koji gutljaj alkohola .

Danas je priprema kompjuterska, ali je sistem isti, pa mi je to davno stečeno iskustvo, ostalo kao dragocena pomoć. BOJE I REČI trajale su desetak godina ostavivši dragocen trag u jednom prostoru o jednom vremenu. Bila je to energija koju su nam zvezde poslale a mi smo je samo prosleđivali u ovozemaljskim okvirima. Danas se dokumentacija o aktivnostima grupe čuva u Istorijskom arhivu u Šapcu, a mi smo nastavili svojim putevima. Radovan Mirazović je završio istoriju umetnosti i magistrirao u Novom Sadu, neko vreme je bio i direktor Narodnog muzeja u Šapcu, potom se sa porodicom preselio u Pariz i sada živi na relaciji Šabac – Pariz. Kao član grupe i kao istoričar umetnosti, on će, svakako, dati detaljnije podatke, a sem toga, on je i sjajan hroničar grada Šapca. Gliša je završio istoriju umetnosti u Beogradu i da se nije odmah vratio u Šabac, bio bi svetski priznat crtač. Njegov kum Boce, sjajan je hiperrealista sto se vidi po ovom mom portretu koji mi je samoinicijativno, a na moju veliku radost , uradio! Danas se i najčešće čujem sa Bocetom jer je u toj grupi Boce bio pravi “amortizer”.

Gliša i ja smo stalno polemisali šta je moderno a šta nije, šta je umetničko a šta profano, Miraz se držao po strani a Boce je sve to ležerno primao i uvek nas mirio. Boce se posle razvoda braka preselio u prelepo selo Dobrić, napravio sebi kuću i zasadio skoro hektar lipa. Tako danas uživa u mirisu bagrema i lipa, u bruju pčela i koncertima ptica. Njemu su se pridružili i neki ljudi sa estrade pa su napravili kuće u neposrednoj blizini, a svaki čas neko planira da se tamo doseli. Kadgod se čujemo Boce me provocira kako je kod njega najlepša ovozemaljska bajka jer sa terase svoje kuće vidi moj Lipolist, a iznad njega vidik se širi preko manastira Radovasnice i Čokešine do vrha Cer planine. Zbog mirisa lipa i prijatne letnje hladovine, zbog ptičjeg veselja i idilične prirode, Boceta svaki čas iznenade neki gosti. Ali, Boce je “dobrica” i ne ljuti se na njih, ma koliko da mu “kradu” tišinu i Božji mir. Tako ću ti i ja, Boce, jednom “banuti” I još jednom, hvala ti, puno, na ovom divnom portretu !

Tekst započet na Đurđevdan, završen na dan Sv Vasilija, 2o1o