MARA LUKIĆ JELESIĆ

mara

Svaki grad, svako mesto, ima svoje ljude koji, živeći u njemu, ostavljaju značajne tragove. Moja želja nije da budem istoričar, filozof, sociolog, hroničar ili novinar. Želim svojim tekstovima da ostavim zapise o nekim ličnostima koje sam lično i dobro poznavala, koje su uticale na mene, a primeri mogu biti poučni.

Oktobra 2010. godine u moj atelje došao je jedan mladi istoričar umetnosti i u spontanom razgovoru rekao mi : „Znate li da na najlepšem zidu moje dnevne sobe stoji vaša slika, između dve vaše profesorke, između Cuce Sokić sa jedne i Mare Lukić Jelesić sa druge strane?“… Zanimljivo je da danas neko od mladih istoričara umetnosti zna takve podatke? Tada sam i njemu i sebi obećala da ću pronaći i osvežiti svoj stari tekst čitan dvadesetak godina ranije u nekoj od emisija Radio Beograda o gospođa- -Mari, kako smo je svi u Šapcu zvali.

Danas skoro i nema među živima onih koji su poznavali poznatu šabačku slikarku, Maru Lukić Jelesić, a kad sam ja učila osnovnu školu, gospođa Mara je bila veoma popularna, bila je kultna ličnost Šapca. Njene slike poseduju ljudi širom sveta i svi ih vole i porodično nasleđuju, a naročito ju je cenio slikar Jovan Bijelić.

Moja majka je na šabačkoj pijaci često sretala jednu ženu koja je pomagala gospođa-Mari u kućnim poslovima i stalno se čudila pažnji sa kojom je ova žena birala i na pijačnim tezgama kupovala neobične i lepe bukete cveća za gospođa-Maru, koje je ona najčešće slikala. Moji roditelji su imali jedno od najlepših dvorišta u Šapcu, sa mnogo cveća i ruža, i moja majka se ponudila da odnese gospođa-Mari buket iz svoga dvorišta. Kad joj je poklonila ogroman buket jedrih ruža i još dva od drugog cveća, njih dve su se toliko sprijateljile da sam odmah, još iz sedmog razreda osnovne škole, počela da odlazim na privatne časove crtanja i slikanja kod gospođa-Mare.

Moj nastavnik likovnog u Osnovnoj školi „Vuk Karadžić“, Brana Žabaljac, bio je oduševljen. Konačno mu je laknulo što više nije morao da ubeđuje moje roditelje da treba da razvijam svoj talenat. Bio nam je komšija i bukvalno je dosadio pričama kako treba više, takoreći svakodnevno, da crtam i obavezno tri puta nedeljno dolazim na likovnu sekciju, našta su se oni hvatali za glavu.

Ali gospođa Mara je bila, za mene, prava fascinacija.

Tako sam, posle časova, umesto na likovnu sekciju, iz ulice Vuka Karadžića, produžavala nekoliko stotina metara do ulice Braće Jerković, gde je u jednoj prostranoj, starinskoj kući, živela gospođa Mara sa svojom zaovom, profesorkom Zorom Jelesić.

Kod gospođe slikarke odlazila sam u periodu od 1966. do 1968. godine, takoreći do upisa na akademiju. Mara je tada imala oko 80 godina. Bila je niskog rasta, nežna, krhka i još uvek lepa i lucidna. Kod nje je mogao svako da dođe, ali samo retki su uspevali da prebrode prepreku prilično lukave i pragmatične Zore Jelesić, koja je na svaki način koristila popularnost svoje snahe. Profesorka Zora bi surovo odbacila svakog od koga nije imala koristi. Ponekad mi se činilo da je gospođa Mara kod nje u najamnom radu? Zora bi svaku sliku koja joj se svidela bez pitanja skidala još sa štafelaja i sklanjala u svoju sobu. Često ih je prodavala i od zarađenog novca odlazila na odmor, uživajući po banjama i toplim morima. A kad bi profesorka Zora bila odsutna, svima bi nam laknulo, jer je gospođa Mara sve nas svojom dobrotom, slikama i plemenitošću činila srećnim. Za mene je gospođa Mara bila toliko fascinantna, da nisam ni primećivala njenu rođaku. Jedva sam čekala da se nađem u njenoj velikoj, prijatnoj sobi ispunjenoj slikama do samog vrha visokog plafona. Zimi bi pucketalo bukovo drvo u tučanoj peći, a po sobi, u kojoj je i spavala i slikala i primala nas, širio se prijatan miris ulja i borovog terpentina. A ona − malena, blaga, izrazito lucidna, puna priča i ideja, ličila je na dobru vilu koja bi devojčicu očas očarala svojim čarobnim pričama i povela u svet bajkovite umetnosti.

Onima koji nisu čuli za slikarku Maru Lukić Jelesić reći ću samo ono što je meni najzanimljivije. Rođena je 1885. godine u Novom Kneževcu. Prva nastavnica crtanja bila joj je Nadežda Petrović, a kasnije, u Prvoj slikarskoj školi, Rista i Beta Vukanović. Između dva rata u prošlom veku gotovo svi naši slikari trudili su se da obiđu poznate svetske prestonice da bi što više videli i naučili. Tako je i Mara sa koleginicom Ljubicom Filipović provela jednu godinu u Minhenu, prvo u čuvenoj privatnoj školi Antona Ažbea, a potom kod slikara Šildknehta. Hladni nemački realizam Mara je otoplila svojom velikom ljubavlju za boju i svetlosne senzacije i tako se približila impresionizmu.

Kao njena nastavnica, Nadežda Petrović, i Mara jeu Prvom svetskom ratu bila u službi Otadžbine. Položila je odgovarajući ispit i kao bolničarka našla se u Šapcu. Tu je upoznala Šapčanina, visokog državnog činovnika, guvernera Narodne banke u Kraljevini Jugoslaviji. Udala se za njega i godinu dana predavala crtanje u Šabačkoj gimnaziji, drugujući sa Isidorom Sekulić koja je u to vreme u gimnaziji predavala književnost.

U Beograd su se vratili zbog posla. Tamo je Mara, kao slikarka, bila vrlo cenjena: priredila je samostalnu izložbu u Paviljonu „Cvijeta Zuzorić “, ali je bila i rado viđena na dvorskim balovima. Drugovala je sa Zorom Petrović, a dobro je poznavala i Milenu Pavlović Barili i bogatu i ekstravagantnu koleginicu Anu Marinković, koja je slikala zimske pejzaže sedeći u svom belom autu na Kalemegdanu, dok bi je vozač čekao. (Reklo bi se – nadrealna scena za Srbiju i danas, sto godina kasnije!)

Mara je bila prisna i sa mnogim ličnostima na dvoru, a kad je počeo Drugi svetski rat, sa mužem se iz Beograda ponovo vratila u Šabac. Gospodin Jelesić je ubrzo umro, a gospođa Mara je ostala da živi u njegovoj rodnoj kući sve do kraja svog života, 1979. godine.

S obzirom da je odlično govorila nemački, za vreme Drugog svetskog rata slikala je portrete dece visokih nemačkih oficira koje nije naplaćivala, a zauzvrat je dobijala namirnice koje je delila čitavom Kamičku, kako se zove taj deo Šapca. Slikajući portet devojčice, ćerke jednog nemačkog majora, saznala je da se u Kragujevcu sprema strašno pogubljenje nevinog naroda. Do tog stravičnog čina bilo je ostalo samo nedelju dana i ceo grad je bio ograđen žicom. Zaprepašćena vešću, Mara je preko ovog majora, u poslednji čas, iz okupiranog Kragujevca uspela da spasi upravo ovu svoju zaovu koja je u kragujevačkoj gimnaziji predavala francuski jezik i još desetak ljudi!

Posle rata Mara je bila pravi kulturni misionar u Šapcu. Volela je ovaj grad i sasvim mu se posvetila, a i građani su voleli nju. Kroz njenu kuću su prošli mnogi značajni ljudi: velikan srpskog glumišta, Ljubiša Jovanović, Milić od Mačve, Vlada Lalicki, njen setrić i glumac Đorđe Jelesić, i brojni političari, lekari i profesori iz Šapca, Beograda i sveta.

Bila je pretplaćena na nekoliko dnevnih listova, a redovno su joj stizali i likovni časopisi iz Francuske i Nemačke, jer je oba jezika Mara dobro govorila.Bila je radoznala i želela je da bude pravovremeno, iz prve ruke, informisana o tome šta se radi u svetu. Mara je slikanju podučavala i sestru književnika, pesnika, publiciste i prevodioca Stanislava Vinavera. Ispod kreveta, u kutijama od cipela, čuvala je uredno složene karte-dopisnice i razglednice iz svih krajeva sveta koje su joj slale kolege, ministri… Nas dve smo ponekad pregledale kutiju po kutiju, a ona bi mi pričala o svakoj ličnosti koja joj je pisala.

Mara me je uputila i preporučila Cuci Sokić, posle završenog prvog razreda gimnazije: „Ako meni ne veruješ da si darovita za slikanje, otidi kod profesorke Ljubice Cuce Sokić, pa neka ti ona kaže”…

Kod Mare sam provodila sate i sate slušajući zanimljive priče, uz čaj i kolačiće, ali bilo je dana kada me je gospođa Mara „gnjavila”, terala da crtam šaku, puce grožđa, staklenu vazu, keramičku činiju, ćilim, svilenu tkaninu, krznenu kapu… Morala sam sve to olovkom, dobro da nacrtam, a onda i da naslikam. Tražila je da naučim da materijalizujem svaki predmet i objašnjavala mi kako se to radi.

Kući sam se vraćala kasno u noć, jer su njene priče bile bajkovite i zavodljive, vodile me pravo u svet umetnosti, odakle se, kad jednom uđeš, više ne može pobeći… Socijalistički realizam gospođa Maru nije dotakao. Bila je zaštićena penzijom i rodnom kućom svoga muža. Zato je i bila doajen modernog slikarstva u Šapcu. Uspomena na gospođa Maru uvek zagreje moje srce posebnom ljubavlju i toplinom. Srećna sam što sam je poznavala i što me je ona volela!

Pisano od Sv. Nikole 2010. do Božića 2011.