VOLEO BIH DA SI MOJA ĆERKA

mladen-srbinovic

Hladno i kišno novembarsko jutro 1977. godine. Stigla sam rano na Akademiju u Kunovu radionicu, vatra je već pucketala u peći, a domar Šaban skuvao mi je kafu. Sela sam na visoku stolicu u ćošak prostorije, oslonila se na zid odakle sam imala podjednako dobar pogled, kroz prozore na obližnji muzej „25. maj“ i ovde, na svoju sliku na štafelaju. Slikala sam već mesec dana virtuelnu tvrđavu na Kalemegdanu po nekom svom crtežu i zapala u tipično školsku krizu: šta dalje, dokle da je radim, kad je gotova?.. Gledam je već čitav sat i nemam odgovora. Oko devet sati ugledam profesora Srbinovića kako parkira svoj beli „pežo“ neposredno ispod prozora. Opazio me je i došao pravo kod mene. Posle uobičajenog pitanja šta radim, razbesneo se kad je čuo da čitav sat sedim i posmatram sliku.

– Pa, dobro, jesi li ti pametna? Zar se toliko posmatra slika i gubi dragoceno vreme?

– Pa, profesore, ne znam šta dalje da radim!

– Nećeš ni znati ako nastaviš da sediš! Ako ti je ova bela stolica u virtuelnom pejzažu mala, probaj da je povećaš, ako ti se čini da nije na dobrom mestu, prebriši je i stavi na drugo, ako ti je nevidljiva, ti je pojačaj, ako ti treba neka druga simbolika, dodaj još jednu, možda i dve, ako ti treba još beline stavi u pejzaž ovaj tvoj beli milje i nekoliko školjkica... Eto, vidiš, koliko ima posla, a ti, ti sediš i misliš! – objašnjavao mi je profesor Srbinović bar još sat vremena i ubedio me za sva vremena da se jedino kroz rad dolazi do novih rešenja jer jedna ideja pronalazi drugu. Tada sam ga pitala da li ima opravdanja beli ornamentalni milje u pejzažu, na šta mi je profesor, kao iz topa, odgovorio:

- Zašto da ne, možeš da ga staviš i u oblake i na dno mora. U tome je veličina umetnosti, da stvari stavljamo u kontekste koji nama odgovaraju i da im po potrebi dajemo drugačija značenja.

Jednom prilikom zadala sam sebi jednu vrlo zahtevnu i komplikovanu kompoziciju i veoma se mučila da je rešim. Kako mi nije išlo, odustala sam i krenula da radim drugu sliku. Nisam ni primetila da sam bila blizu cilja.

– A šta je sa onom slikom od pre nedelju dana? – nije zaboravio profesor da me pita.

Ne mogu da je završim, to je nemoguće naslikati! – Molim, ako je ovde, pred našim očima moguće, zašto ne bi bilo moguće i na slici?

Profesor mi je objasnio šta i kako da uradim i ubrzo je nastala neobična slika koja mi je bila vrlo draga. Danas se nalazi u Domu omladine u Skoplju.

Kao i sve devojke, veoma mlade, i ja bih ponekad došla na Akademiju u uzanoj suknjici, sa visokim potpeticama. Naravno, u tome ne može da se radi i taj dan bi bio izgubljen za rad, jer radna odeća i obuća moraju biti komotne. Ipak, dešavalo se da sam tako obučena ostajala i po ceo dan, ne promenivši cipele. Opet bi me profesor iskritikovao:

- Ja te molim da skineš cipele i uzmeš obične papuče, to nije obuća za ceo dan ispred štafelaja, dobićeš vene, a u zrelim godinama imaćeš problema sa cirkulacijom. Poslušaj me, počni još sada da čuvaš zdravlje, trebaće ti!

Drugi put mi je na radnom stočiću opazio kutiju keksa.

- Šta će ti ovo, nije to za tebe, ovde treba da stoji kilogram opranih jabuka i njih da jedeš umesto ovih bezvrednih kalorija koje ničemu ne služe...- a onda je usledilo malo predavanje o ishrani.

Sa Milanom Staševićem često sam raspravljala šta je to iz istorije umetnosti nama danas blisko, na šta bismo se mi mogli nadograditi. Njega je zanimao Pjero dela Frančeska i Fra Anđeliko, a mene Etrurci i vizantijska umetnost, dok smo oboje voleli kreativnu infantilnost Paula Klea. Kao i svi mladi ljudi, vrteli smo se u krugu, razmišljali, preispitivali se, upoređivali, probali, crtali. Staševiću je više odgovarala tanka slikarska materija razblažena terpentinom, a meni, naprotiv, slojevita reljefna podloga sa više nanosa guste boje. Ali, i pored toga, nagovori mene Milan da je njegov „izum“ bolji i da se na kudikamo lakši način dobija apstraktna slika ako se čisti terpentin prosipa sa vrha platna preko sveže slike, a prstima leve ruke usmerava preko slikanih površina. Kao kad se svež akvarel opere vodom.

Eksperimentisala sam tako nekoliko puta, dok me jednom, sasvim umazanu terpentinom, nije zatekao profesor Srbinović. Terpentin sa slike, štafelaja, mojih ruku i iz barica prosutih na linoleum isparavao je po celoj prostoriji.

– Što si prosula ovoliki terpentin, ugušićeš se u njemu? Znaš li ti da je to razorna hemikalija i da ne bi smela da ti dođe u dodir sa kožom? Osvetiće ti se to, dobićeš alergije... – pričao je profesor dok je širom otvarao oba prozora. Naterao me je da brzo operem ruke sapunom, a on je otišao do svoga auta i doneo mi neku medicinsku kremu koju je, očigledno, i sam koristio. Usledilo je predavanje o hemikalijama koje je za mene bilo višestruko korisno. Tada me je profesor Srbinović ubedio da je terpentin destruktivan i za boju na slici jer boja ne samo da puca već terpentin uništava i prirodni sjaj pigmenata. Za boju je dovoljno samo laneno ulje i od tada, evo, decenijama, slikam po profesorovom uputstvu. Jeste ovaj postupak duži i teži, traži veliku umešnost i strpljenje, ali je neuporedivo zdraviji i za boju i za umetnika. A o alergijama da i ne govorim: danas bez rukavica ne smem da dodirnem nijednu kućnu hemikaliju.

Sedamdesetih godina prošlog veka Beograd je bio istinska kulturna prestonica. Po galerijama su se smenjivale izložbe, doduše najčešće iz susednih republika, Slovenije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Makedonije, dok su u Narodnom muzeju i Muzeju savremene umetnosti gostovale izložbe iz svetskih muzeja. U Narodnom pozorištu gostovali su čuveni operski pevači, u Kolarcu muzičari, tako je bilo i u drugim ustanovama. Sve je vrvelo od događaja, nije se moglo svuda stići, a mene je sve zanimalo. I ne samo to, želela sam sa profesorom Srbinovićem sve da prodiskutujem. Neke izložbe su bile izvanredan povod za diskusije iz kojih sam mnogo naučila, jer je Srbinović bio izvanredno informisan o svemu, ovde i u svetu. Izložbe su bile samo povod da ga navedem da započne svoje čuvene monologe kod kojih sam najčešće hvatala ono između, zanimali su me mogući odgovori na opštepoznato pitanje: Šta je umetnost?

Tu je Srbinović briljirao! I uvek – u odbranu umetnosti. Znao je da ustane sa stolice, da šeta po klasi, da sam sebi postavlja pitanja i daje odgovore na njih. A ja sam posle takvih seansi uvek bila preporođena, dobijala sam energiju i čudesan polet da radim sa još snažnijom voljom. Ponekad sam bila i dosadna, podmetala sam mu da prokomentariše i neku, evidentno, osrednju izložbu, a profesor bi mi, umesto odgovora, savetovao da manje gledam izložbe, a više prirodu.

- Ako ne znaš šta ćeš da radiš, idi pored reke i posmatraj vodu, tamo ćeš dobiti odgovore na mnoga pitanja.

U umetnosti uvek ima većih i manjih kriza. Istinski umetnik se stalno preispituje, želeći više, drugačije i bolje. Ja sam svoje nedoumice često poveravala Srbinoviću, a on bi mi uvek govorio:

- Može to, što da ne, probaj, bilo bi dobro...

- Sledeći put dođe i pita:

- Šta je bilo sa onom idejom, jesi li počela?

A ja ništa nisam uradila.

Jednom prilikom, iznerviran mojom neodlučnošću, rekao mi je nešto što me je veoma pogodilo:

- Znaš, Slobodanka, od tebe neće biti ništa! Ceo tvoj raskošni talenat pašće u vodu! Džabe i tvoje velike ambicije, jer ti nisi uporna! Draga moja, bez upornosti, bez rada, sve propada. Znaš li koliko je kroz ovu Akademiju prošlo darovitih ljudi, a gde su danas?

Nema ih nigde, niko i ne zna za njih?!

Posle ovog predavanja doživela sam potpuni preobražaj, zauvek zahvalna profesoru Srbinoviću, što je on svojim stavovima formirao moju umetničku ličnost.

Mladen Srbinović je bio izuzetan profesor, sjajan pedagog, a često se postavljao i kao roditelj. Više puta me je kolega, pokojni Boško Bekrić, iz susedne klase profesora Zorana Petrovića, pitao i provocirao da li mi se Srbinović udvara? Uzalud sam sve negirala, ali mi niko, pa ni Boško, nije verovao. Međutim, ovo je trenutak, za istinu.

Istina je da je profesor Srbinović izuzetno voleo žene, imao je dar da u svakoj pronađe ono najlepše i najbolje. Često je dolazio kod mene, naročito kad sam bila sama. Ostajao bi satima, pričali bismo o svemu i svačemu, poveravao mi je i svoje porodične probleme. Mnogo puta mi je i rekao da mu se sviđam i da bi mi se rado udvarao. „Eh“, samo da mu vajari Tanja i Aleksandar Zarin nisu kumovi i kućni prijatelji, a oni su bili bliski rođaci mog prvog muža. Kad sam se, nešto kasnije, razvela, veoma ga je zanimalo ko je i kako izgleda taj moj drugi muž.

Na kraju mojih postdiplomskih studija Srbinović je nekoliko puta došao pomalo depresivan i uznemiren. Nerviralo ga je što njegova ljubimica, kćerka Ana, stalno menja fakultete. Kako bih ga utešila, probala sam jednom da je opravdam, dok je on odsutno gledao u pravcu muzeja „25. maj“. Činilo se da je odlutao u mislima, a onda se iznenada okrenuo ka meni, zagrlio me i rekao:

- Što bih ja voleo da si ti moja kćerka!

Bila sam istinski potresena! Za moje 23 godine bio je to najlepši kompliment, a u moru kasnijih, koje sam dobijala, ostao je kao biser koji posebno zvoni u mojoj duši.

Kad god bismo se posle Akademije sreli, pitao bi sme li da me poljubi i uvek bi mi davao komplimente. Pitao bi me i da li ga nekad negde pomenem, a ja sam ga uveravala da to često činim.

– Gde?

– Pa, profesore, u radio-emisijama, u svojim tekstovima koje ću jednog dana objaviti...

I, evo, dragi profesore, ispunjavam svoje obećanje. Zar ne vidite u koliko Vas tekstova pominjem? A biće još reči i još načina za to.

Sretenje Gospodnje 2011.