PROFESOR SERGEJ JOVANOVIĆ I GOSPOĐA LJUBICA MARJANOVIĆ

img

April 2012. godine. Prijatno prolećno sunce miluje moje ruže i dve ribizle, crnu i crvenu, posađene prošle godine, koje su se razvile u dva grma sa bezbroj listova što trepere na blagom vetriću. Jedva sam čula zvuk telefona.

 ̶ Je li to slikarka Slobodanka Šefer?

  ̶ Da, ja sam.

  ̶ Ovde Ljubica Marjanović, pravnik u penziji. Čitala sam vaš tekst o profesoru Sergiju sa kojim se potpuno slažem, ali moram da vam kažem da ste vi dali samo pedagošku stranu njegove ličnosti, a bilo bi veoma dobro, čak i potrebno, da se o njemu ostavi malo širi zapis.

̶ Ja nisam mogla da pišem o profesoru Sergiju sa drugog aspekta osim onog koji pamtim i koji je vezan za mene. Kad pišem o bilo kome, cilj mi je istina, ali iz nekog zanimljivog ugla, jer kome su potrebna opšta mesta? Mogu i ona da se proture, ali pod uslovom da bude čitljivo. Nema više niko vremena za dosadne i hermetične podatke.

̶ Pa ja i želim da vam ispričam neke takve događaje, a ima još nešto zbog čega  sam vas pozvala, ali prvo bih htela da se vratimo u te sedamdesete godine prošlog veka. Vi ste kod Sergija došli odnah posle mature, iz jedne škole u drugu. Žrtvovali ste letnji raspust, po vrućini, buci i gužvi, đaka previše, svi nervozni, a Sergije najviše. Ne znam kako ste uopšte i mogli da steknete neku pozitivnu sliku o njemu?

 ̶ Stekla sam je skoro prvog dana. On je nepogrešivo znao da proceni svakoga od nas. Zaboravila sam u tekstu da kažem, a evo, sad ste me vi podstakli, profesor Sergije mi je u avgustu, te 1971. godine, dao ključeve susednog ateljea vajara Miodraga Živkovića koji je tog leta na Tjentištu postavljao svoj spomenik izginulim borcima u II svetskom ratu. Za mene je to bila velika obaveza, jer sam morala rano da dolazim i kasno odlazim, da model ne bi džabe sedeo. Sergije je navraćao svakog časa i trebalo je opravdati ukazano mi poverenje.

   ̶ A jeste li se hranili kod njega?

   ̶ Pa sad, ne mogu tačno da se setim gde sam i šta jela, ali sećam se da mi je lično profesor Sergije, nekoliko puta, iz svog ateljea doneo šerpicu sa nekim jelom. Šta je u njoj bilo, ne sećam se, ali kod njega u ateljeu u velikim šerpama i loncima kuvao se pasulj, riblja čorba i druge  čorbice. Mirisao je ceo kraj, a svako je imao neko zaduženje u pauzama između crtanja: neko bi prao sudove, neko čistio dvorište, neko sređivao atelje, a meni, osim crtanja, nije davao nikakve zadatke. Zaista nas je učio zajedničkom životu i druženju, a najviše je insistirao na radu i negovanju prirode. Iritirali su ga ljudi koji se dosađuju, a videla sam ga kako je zaplakao nad zgaženom petunijom.

   ̶ I, ne daj bože da mu je neko kidao cvetove, ili lomio grane one njegove raznobojne magnolije!

   ̶ Ja to nisam videla, jer magnolije cvetaju u ovo vreme, a ja sam kod profesora Sergija učila jula i avgusta, mada sam svraćala i u septembru.

    ̶ Ne znate da je imao ogromnu magnoliju u tri boje? Iz jednog stabla cvetali su beli, ciklama i ružičasti cvetovi. Za tu magnoliju me veže najlepši period mog života, zato sam vam na početku i rekla da ste ga vi opisali samo kao pedagoga. A Sergej Jovanović ili Sergije, tako smo ga i mi zvali, nije bio samo profesor i slikar, već i pesnik, šarmantan, zabavan, svestran, sugestivan, originalan, jednom rečju  ̶  neodoljiv čovek! Žene su ga obožavale, ludele su za njim. Pisale su i posvećivale mu stihove, pevale pesme, dolazile da, tobože, uče slikanje, u stvari tražile su razlog da budu u njegovoj blizini. Znate li koliko je žena seklo vene zbog njega?

   ̶ Nemam pojma!

   ̶  Imate li malo vremena, da vam ja ispričam kakva je bila atmosfera kod Sergija van tog napetog letnjeg perioda?

   ̶ Imam.

I u tom trenu naslutila sam priču i počela da beležim detalje. Gospođa Ljubica je jedva čekala da se ispovedi.

   ̶ Znate, bila je to 1973. godina, otprilike posle vašeg učenja kod Sergija. Ja sam bila mlada pravnica i radila sam u Saveznom izvršnom veću na Novom Beogradu. Imala sam 32 godine, posao mi je bio lak i zanimljiv. Primala sam delegate iz svih republika, sakupljala njihove zahteve i predloge i oni bi obično otišli do podne. Tada bih ja sve to složila, prekucala i prosledila dalje. Moja koleginica, Ljilja, radila je u Beobanci na Zelenom vencu i nas dve smo se svaki dan tamo sretale. Plate su nam bile odlične, hrana jeftina i nije nam se isplatilo da zbog ručka idemo odmah kući. Ja sam stanovala na Zvezdari, gde i danas živim, ona na Miljakovcu, a ručavale smo najčešće u restoranu Zagreb, današnjem Ruskom caru. Kako je to bilo božanstveno vreme! Ja nisam htela da pijem kafu na poslu, samo da bih sa drugaricom popila čuveni kapućino na terasi restorana London. Odatle smo odlazile da gledamo rane predstave filmova u bioskopima Odeon, Jadran, Kosmaj, Kozara, Balkan, u Domu sindikata, Domu armije ili  Domu omladine. Svi bioskopi su radili i nijedan film nam nije promakao.

Ali baš u ovo vreme, u proleće 1973. godine, predloži Ljilja meni da tu, na Zelenom vencu, pojedemo nešto na brzinu i da odmah krenemo na Banovo brdo.

   ̶  Šta ćemo tamo?  ̶  pitala sam je.

   ̶ Vodim te na jedno zanimljivo mesto u gradu, sasvim posebno. U čudesnu oazu umetnosti. Videćeš ogromnu magnoliju u tri boje, upoznaćeš jednog fascinantnog čoveka, čućeš stihove tvoje voljene Marine Cvetajeve na ruskom, a moći ćeš i sama da ih recituješ... Bićeš oduševljena!

    Kad smo stigle, prvo je mene propustila kroz „vatrenu kapiju“, venac napupelih crvenih ruža puzavica, a onda sam pred sobom ugledala ružičasti paviljon i ogromno drvo magnolije. Za nekoliko trenutaka iz nekih vrata izišao je brz i okretan muškarac sa urednom sedom bradicom i odmah me upitao:

 ̶ Jeste li i vi došli da učite?

Nisam razumela pitanje, ali me je Ljilja povukla za ruku i uvela u jedan ogroman, visoki prostor, pa sam shvatila da sam u nekom ateljeu. I ja sam, kao i vi, videla šumu štafelaja, a između njih sabijene klupice sa tablama crteža. Sve je mirisalo na boje, terpentin, laneno ulje. Ljilja je započela jednu gipsanu glavu i ćup sa draperijom, a kako ćupove ne volim, predložila sam joj da slika magnoliju. Sergije je to čuo i odmah mi odgovorio:

̶ Doći će  i do magnolije, samo prvo da naučimo osnovne boje i tonove.

Izašla sam i sela na jednu od klupa koju opisujete. Magnolija je bila raskošna, a ispod nje su cvetali žuti narcisi, maslačak i bele rade. Sve je bilo tako bujno i uredno. Sergije je sav blistao i svaki čas nekuda trčkao, nestajao i iznova se pojavljivao. Počeli su da dolaze neki gosti koji su se međusobno poznavali. Jedna starija gospođa izašla je iz kuhinjice i, kao dirigent, svečano objavila:

̶ E, sad mogu da počnem!

Začas su zamirisale krofne i vanil-šećer. Jedan muškarac je stavio na sto nekoliko flaša crvenog vina, meni je rekao da donesem čaše, a kako sam se ja zbunila, Ljilja je skočila i donela ih, papirne i staklene. Bila sam i radosna i uzbuđena. Činilo mi se da sam pala s neba, a svi su me prihvatili kao da se odavno znamo. Ubrzo je stigla plava vangla prepuna krofni. Neko je zapevao, a onaj isti muškarac koji me je slao po čaše, uzeo je gitaru u ruke. Pevali smo i pričali, oko ponoći Sergije je recitovao Majakovskog. Ja sam se ohrabrila, pa sam na ruskom recitovala moju Marinu Cvetajevu, a Ljilja njenog Drainca i Miljkovića. Bilo nas je desetak i jedni drugima smo priredili nezaboravno veče. Rastali smo se tek iza ponoći, a onaj isti što je svirao gitaru, svojim „tristaćem“ odvezao je  mene i Ljilju kući.

Iako ništa nisam učila, čak ni četku u ruke nisam uzela, nastavila sam da odlazim kod Sergija. Obožavala sam da slušam njegove korekture, a on mi je čitao svoje pesme koje je usput pisao. U to vreme, zabavljala sam se sa dečkom koji je bio mašinski inženjer  u fabrici motora i traktora. Bio je rukovodilac i partijski funkcioner, pa je po ceo dan ostajao u fabrici. Jedva smo se i za vikend viđali, a još je često i putovao u Kinu, Indiju i Rusiju, u one zemlje u koje smo izvozili traktore. Ljilja se ubrzo udala za svog elekrtoinženjera i odselila u Kanadu, gde i danas živi. Tako sam ostala sama, a profesor Sergije mi je bio kulturna institucija. Voleo je balet kao i ja, pa smo nekoliko puta zajedno gledali predstave u Narodnom pozorištu, a nekoliko puta smo išli i na koncerte u Kolarac.

Vodio me je i po izložbama, objašnjavao mi je šta je šta, a najlepše mi je bilo među njegovim đacima u njegovom vrtu i ateljeu.

Profesor Sergije je bio izuzetan čovek i izuzetan pedagog, ja sam slikarstvo zavolela pored njega, a sad je trenutak da vam otkrijem podatak koji se tiče vas.

Dve godine kasnije, udala sam se za mog inženjera i za petu godišnjicu braka od njega sam na poklon dobila vašu sliku. On je nekim poslom bio u Pančevu i kupio ju je u tamošnjoj galeriji. Zove se Moj život i duša nose svoju tajnu. Da li se, možda, sećate te slike?

    ̶ Format 60 x 80 cm?

    ̶ Ne, već 72 x 93 cm.

    ̶ Da, da, plavičasta, sa belim školjkama!

    ̶ Jeste, tako je, nisam dirala lajsnu i neću, neka sve ostane autentično. Vidite kako je sve povezano? Zato ja pratim šta radite, posećujem vaš sajt, a lično sam kupila, za vreme bombardovanja, juna 1999. godine, vašu Egzotičnu baštu sa izložbe u Kolarcu. I nas dve smo se tamo srele kad sam ja preuzimala sliku. Doduše, bilo je još nekih ljudi. Jedna gospođa je putovala za Mađarsku i vi ste joj skidali sliku sa zida, dok ju je autobus čekao preko puta, na Studentskom trgu.

    ̶ Vi ste bili tamo u tom momentu? Znate li ko je bila ta gospođica? Tada još nepoznata, a danas čuvena Roksanda Ilinčić, modna kreatorka koja se baš za vreme bombardovanja odlučila da napusti zemlju i preko Mađarske otputuje za London, jer je naš aerodrom još bio zatvoren za civilne letove. Tu sliku joj je njena majka poklonila pri odlasku i meni je drago što joj se posrećilo i što je postala poznato ime u svetu.

    ̶ Mene vaše slike podsećaju na Sergijeve po nekoj belini i nežnosti, a što je najvažnije, sve troje poštujemo prirodu. U jednom tekstu rekli ste da vam je Leonardo najdraži učitelj, a znate li da je i Sergije svoj pedagoški rad usmerio na Leonardove principe učenja iz prirode?

    ̶ Vi ste baš čitali moje tekstove?

    ̶ Otišla sam ranije u penziju, kad se SIV raspao, penzioner sam 22 godine, od svoje pedesete. Nastojim da ljubav prema umetnosti usadim i u svoje unuke, jer šta nam drugo ostaje? Živimo u tako rastrzanom svetu, da bi nam pojava nekog novog profesora Sergija bila veoma potrebna i lekovita. Sećate li se kako je u svima razvijao i budio ljubav prema prirodi: „Ja njih ne učim, samo ih upoznajem sa simbolima koje oni sami otkrivaju u prirodi.“ Znate li da je on najautentičniji naslednik Andrea Lota, čuvenog pariskog pedagoga kod koga je boravio 1950. i 1951. godine? Lot ga je izuzetno cenio, a i Sergije je, i pored nekoliko samostalnih izložbi, imao izuzetnu sklonost ka pedagoškom radu. Andre Lot je veoma uticao na Sergija, što se vidi iz reči posvete: „Posvećujem primerak knjige Tretiranje pejzaža i Tretiranje portreta Sergeju Jovanoviću, čijim sam razumevanjem ganut i očaran i koga pozdravljam, srećan da ga nazovem jednim od mojih duhovnih sinova. Andre Lhote, Pariz 1951.“

Ljubica mi je, poput istoričara umetnosti, iznela još neke podatke.

 ̶  Kad sam ja došla kod Sergija  ̶  nastavila je  ̶ on je imao oko pedesetak godina, bio je pun energije i veoma pozitivan. Svakog časa je dobijao novog đaka za pripremu i nikoga nije odbijao. Svako je mogao da uči, đaci su plaćali nešto malo, tek za modele, literaturu i skripte.  Talentovani i siromašni učili su besplatno, a najtalentovaniji su dobijali simboličnu stipendiju od profesora Sergija. Neki su čak i stanovali kod njega u ateljeu. Ja sam mu pomagala oko sređivanja kartoteke. Da li ste znali da je kroz njegov likovni studio na Banovom brdu u  ulici Mira Popare, prošlo oko 10 000 učenika svih uzrasta?

U kartoteku je ubeležavano kad je ko i čijom preporukom došao kod profesora i za koji odsek se spremao. Tada sam i ja prvi put čula da se za prijemne ispite podjednako spremaju arhitekte, modni kreatori, dizajneri, kao i vajari, slikari, grafičari i likovni pedagozi.

Bila je to jedinstvena škola u bivšoj Jugoslaviji, poput pariske škole Andrea Lota.

    ̶ Da li je i Vama pričao o svom velikom uzoru?

    ̶ Ne sećam se. Sećam se da mi je rekao kako je u sedamnaestoj godini priredio svoju prvu samostalnu izložbu u Kolarcu. Znam da je Vodolija, kao i ja, rođen je 4. februara, ali godište je moga oca, 1922. Prvo je završio školu primenjenih umetnosti, a posle rata je diplomirao na Akademiji likovnih umetnosti u Beogradu. Znam da je njegov pedagoški i umetnički rad bio cenjen, a imao je sjajne kontakte sa najvišim funkcionerima u bivšoj Jugoslaviji i oni su ga vrlo poštovali. Jednom je mene vodio na večeru kod nekog diplomate u Ulici 27. marta.

    ̶  Ja ću vam reći da je Sergije dobio Plaketu grada Beograda, Majsku nagradu 1971. i nosilac je Ordena rada sa zlatnim vencem od 1983. godine. Njegova slika Olimpijski plamen nalazi se u kolekciji Olimpijskog komiteta u Lozani. Ja ne znam nijednog slikara iz bivše Jugoslavije, osim Sergija, da je tamo zastupljen.

    ̶  Nisam ni ja to znala. Hvala vam, Ljubice, na ovim podacima.

     ̶ Eto, vidite, koliko je bilo razloga da vas pozovem!

    ̶ I neka ste me pozvali, dali ste mi brdo podataka za novi tekst!

    ̶ Molim vas, Slobodanka, nemojte se ljutiti što vam iznosim ove podatke, ali žarko bih želela da napišete još jedan tekst. Bila bi to dopuna onog prvog. Ne morate  baš sve da znate, ali ako vam zatreba još podataka, potrudiću se da pronađem i Sergijeve pesme, negde su u knjigama, ja sam ih prekucavala. Živim u kući sa četiri generacije, i od podruma do potkrovlja puni su ormani knjiga, mojih roditelja, mojih i moga muža, pa naše dece, sad i unuka.

    ̶  Ljubice, vi  ne vidite, sve vreme tokom našeg razgovora ja pišem, ispisala sam ceo blok, imam dovoljno podataka, samo ne znam kad ću, kako ću i u kojoj formi osmisliti priču. Znam da bi bila šteta da jedna takva ličnost ode u zaborav.

     ̶ Pa i sami znate da je njegov pedagoški rad trajao decenijama sa nepomućenim entuzijazmom. Jesu kasnije mnogi slikari otvarali svoje pripremne škole, ali sve je to bilo prolazno i ni blizu na takvom glasu kao Sergijeva škola. Slažete li se sa mnom da se nijedna nije mogla uporediti sa Sergijevom školom?

    ̶ Slažem se, Ljubice! Podstakli ste me, i da nam razgovor ne bi otišao u vetar, a po činjenicama vredan je pažnje, potrudila sam se da ga složim u pismeni trag.

Pisano od Blagovesti do Uskrsa 2012.