ŽUBOR VODA ŽUBORILA ILI ŠABAČKI PESNIK IVAN GLIŠIĆ

Ivan Glisic

Pre nastanka ovog teksta napravila sam malu anketu. Pitala sam nekoliko učenih i viđenijih ljudi iz svoje okoline, da li znaju ko je autor pesme Žubor voda žuborila? I verujte mi na reč – svi upitani dali su isti odgovor: „To je narodna pesma!“

E, pa – nije! Njen autor je moj divni drugar iz gimnazijskih i studentskih dana, čovek sav sazdan od stihova, istinski umetnik koji je prohodao sa poezijom i koji je nosi celim bićem, šabački pesnik Ivan Glišić.

Zato što današnji Šapčani i ne slute da njihovim gradom hoda živa legenda, zato što o Ivanu Glišiću malo znaju, ili nimalo, a i to što čuju brzo zaboravljaju, zato što mu stihove svrstavaju u izvorne narodne pesme kako bi izbegli plaćanje autorskih honorara, zato što Ivan nije bio plaćeni tekstopisac, jer je oduvek pisao poeziju iz srca, zato što se nikad nije bunio, što se uvek radovao kad bi čuo preko radio stanica da neko peva njegove stihove, i ko zna zbog čega još, hoću ovim tekstom da ispravim bar deo nepravde koja mu je u proteklom vremenu nanesena. A mnoge njegove pesme postale su klasika.

I ne samo zato. Prvenstveno pišem zbog našeg drugovanja, zbog svih onih zajedničkih sati i dana provedenih, kako pod krovom Doma omladine „Vera Blagojević“, tako i u Ivanovom stanu gde smo preslušavali razne ploče.

Ne znam koliko danas ploča ima, verujem na stotine, jer se u njegov stan ulazilo kao u kakav lavirint: dok ne stignete do njegovog sobička, prate vas ormani prepuni knjiga, ploča i časopisa. Stanovao je sa roditeljima, dragim ljudima koji su svakoga srdačno dočekivali, a mi smo kod Ivana defilovali od ranog jutra do kasne večeri, jedni su izlazili, a drugi dolazili. Dobijao je diskografske ploče iz raznih delova sveta, najviše iz Zagreba i Engleske, pa se na poznatom velikom gramofonu večito vrtela nova ploča. Zaticala sam ga kraj tog gramofona sa dirigentskom palicom i dok se vrti pesma na engleskom, on spontano prepevava melodiju na srpski jezik.

Ivan je uvek bio nasmejan, tih i drag čovek, nenametljiv, pomalo stidljiv, skroman i jednostavan. U odnosu na njega, svi smo bili nekako naporni, nepodnošljivi: galamili smo, razmetali se, bučno polemisali – a on je tiho stvarao i stvarao...

Vredan kao pčela i beskrajno darovit, nizao je stihove u svako doba dana.

Pre nego što smo ga mi, mladi slikari, usvojili, Ivana je ščepao, a ko bi drugi, nego – Milić od Mačve. On ga je vodio u svoju Radovan-kulu u Belotiću i tamo ga upoznao sa svim vodećim ljudima jugoslovenske književnosti, koje je Milić takođe dovodio u Mačvu. Milić je odmah otkrio veliki Ivanov dar i upravo takav čovek mu je bio potreban da stihovima opeva njegov slikarski svet, pa je Ivan postao pesnički zaštitni znak Mačvanske slikarske škole. Tako je i pesma Žubor voda žuborila nastala u Mačvanskoj slikarsko-pesničkoj školi, u Radovan-kuli Milića od Mačve, u vremenu od 1968. do 1983. godine, a objavljena je, kao i mnoge druge Ivanove pesme, u raznim antologijama.

Iznenadićete se da su i naslovi Nema ništa bez Milene i Pozdravi svirače, pesme koje je komponovao Milutin Popović Zahar a peva Duško Tešić, takođe Ivanove pesme.

Godine su mnoge prošle, Kasno smo se sreli, Ja sam svirač lutalica i mnoge druge pesme koje pevaju Dubravka Nešović, Beti Đorđević, Žarko Dančuo, Marinko Rokvić, Bora Drljača, Predrag Živković Tozovac, Džej Ramadanovski, Mira Vasiljević i drugi poznati pevači, kao i grupe Stari fijaker, Đerdan, Svilen konac..., stekle ogromnu popularnost i čuvaju se za buduća pokoljenja u fonoteci Radio Beograda.

Na mnogim pločama nije potpisan autor teksta, jer je tako izbegnut autorski honorar, iako su sve te pesme najpre objavljene u raznim Ivanovim knjigama.

Je l’ istina ono što govore o tebi? takođe je njegova pesma, a najveselije Ivanovo ostvarenje je jedna od pesama Lepe Brene – Bez ljubavi sreće nema.

Ivana sam upoznala čim sam krenula u gimnaziju i počela da odlazim u Dom omladine, u kojem je, kao u kakvoj košnici, sve vrvelo i vrilo od mladosti i stvaralačke energije. Mladi pesnici, slikari, pisci i recitatori činili su Klub mladih stvaralaca iz kojeg se kasnije iskristalisala grupa Boje i reči!

Kako sam volela poeziju, Ivan mi je na svakom susretu čitao ili govorio svoje nove stihove. Ponekad bismo prošetali samo jedan krug šabačkim korzoom i u njegovoj glavi, za kratko vreme, rodili bi se novi stihovi koje je obično beležio na nekom papiriću.

Ivan je bukvalno živeo svoje stihove, noseći neprekidno u sebi stvaralačku radost i ozarenost.

Radio je kao nastavnik srpskog jezika u Osnovnoj školi „Sele Jovanović“, a u penziju je otišao kao novinar Radio Šapca. Međutim, najveća inspiracija bili smo mu mi, zavičajni slikari, jer su ga naše slike, naši različiti likovni svetovi, najviše motivisali za rađanje izvanrednih i neponovljivih stihova.

Ljubav prema slikarstvu usadio mu je njegov profesor, Igor Belohlavek. Još kao srednjoškolac napisao je pesmu Žena, posvećenu istoj temi na jednoj Igorovoj grafici.

Ivan je dosta vremena i mnogo stihova posvetio Miliću, njegovoj Radovan-kuli i njegovim slikama, i naravno, sve te pesme su negde objavljene. Slavoljubivom Miliću i njegovom gordom egu veoma su prijale Ivanove meke, nežne, reči, pretočene u autohtone stihove, jer su pojačavale Milićev fantastični svet vila i vilenjaka, legendi i običaja. Milićeve slike su podsticale Ivanovu maštu, jedan drugome bili su inspiracija.

U ruci držim knjigu Svadbarenje, sa prepoznatljivim Milićevim crtežima na korici, koju je izdala Zavičajna organizacija studenata iz Šapca 1975. godine. Neposredno po štampanju, 4. juna 1975. godine, Ivan mi je poklonio knjigu sa posvetom. Od tada je, evo, prošlo pune četiri decenije!

U knjizi su pesme Mladoženja, Nevesta, Zašto ratari prave decu na praznik, Pastir kraj vatre i druge, koje sam nekad znala napamet, i ne samo ja, već svi koji su se družili sa Ivanom.

Njegovi stihovi su veselo opori, slikoviti, zaumni i vrlo jednostavni:

Pesma čuvara deteline

Neko je noćas moju detelinu gazio

noćas je neko na njoj jelenak zaboravio

i lanenu mušku košulju neko je praznovao

neko je ludovao noćas

nekom su cvrčci pevali

i jutros ne pozdravljaju me umorni

u tamnim porama zemlje zaspali su

neka ne žalim a proklet bio

ko zbog polegle deteline kune zaljubljene

i na svetu najsvetije ljubav.

Jedan prolećni dan ostao mi je zauvek u sećanju. Išla sam biciklom u Pedagošku školu na časove crtanja, kad kod crkve sretoh Ivana i on me zamoli da siđem sa bicikla, da zajedno krenemo ka pošti i Pozorištu.

„Nemam vremena, Ivane, žurim na crtanje, kad se vratim uveče svratiću do tebe...“ – izvinjavala sam se.

„Molim te, hajde da sednemo u poslastičarnicu, samo nakratko, da te počastim, dobio sam honorar iz Jugotona!“– bio je uporan.

„Ma, ima dana, častićeš me, hoću po dnevnoj svetlosti da završim započetu studiju glave...“– objašnjavala sam mu razloge svoje žurbe.

„Kolači su samo povod, hoću da čuješ nešto specijalno, mislim da će ti se svideti zauvek, ali zato moramo da sednemo!“

I, umesto u školu, parkirah bicikl i sedosmo ispred Mitićeve poslastičarnice. Ivan poruči krempite i šampite, a onda svečano, sav ozaren, i danas se sećam tog trenutka, teatralno, otvori presavijeni papir i poče da pevuši:

Plavi veo

zlatna žica

nežan vetar

mnogo ptica

raspukla se svaka grana

nad ulicom jorgovana

odsjaj jutra

rosa blista

cvet do cveta

list do lista

pčela sanja beli venac

dubok kao gorski zdenac

jedna klupa

tiha luka

moje usne

tvoja ruka

opet bukti ona vatra

zgasla davno ispod hrasta

gori zemlja

gori kamen

sunce ugljen

nebo plamen

to u senci lome krila

– zaljubljena dva leptira.

Od lepote ovih stihova ostala sam prikovana na stolici.

„Znao sam da ce ti se svideti!“– trže me Ivan. „E, dobro, stavljam je u koverat i idem odmah u poštu da je pošaljem u Zagreb, Darku Domijanu.“

Tako je jednog prolećnog popodneva iz Šapca otputovala u Zagreb čuvena Ulica jorgovana koja će zauvek povezivati jugoslovenske prostore, kao i Veče u luna parku, pesmu koju peva Josipa Lisac i još mnogo drugih pesama.

Zagrebački Jugoton je dobro i redovno plaćao Ivanu autorske honorare za tekstove koje su pevali hrvatski pevači, Josipa Lisac, Dalibor Brun, Darko Domijan... Ivan je mogao da putuje u Zagreb kad god je hteo i da boravi u bilo kom tamošnjem hotelu. O tom periodu on je jednom prilikom izjavio: „To je i onda bio zapad, redovno su mi uplaćivali honorare na žiro-račun i visoko me cenili.“

Ivan je dva puta zaredom proglašen za najboljeg tekstopisca bivše Jugoslavije.

Kasnije su i kompozitori klasične muzike radili obrade Ivanovih pesama. Njegovi stihovi se odlikuju izuzetnom slikovitošću, koloritom i muzikalnošću, zato su i bili inspiracija mnogim umetnicima.

Kad je osnovana grupa „Boje i reči“ pod pokroviteljstvom Doma omladine i njenog idejnog tvorca, sekretara Mila Gavrilovića, Ivan je bio sa nama i pored nas. Iako je bio desetak godina stariji od mene, Gliše, Miraza i Boceta, on je bio naš zajednički, nerazdvojni drugar. Ali, ako bi Milić iznenada doputovao u Šabac, Ivan bi provodio vreme samo sa njim, ili bi ga Milić odvezao u svoj Belotić.

Nas četvoro slikara sačinjavali smo jedan deo grupe – „Boje“ i bili smo konstanta, a prišli su nam pesnici Dragoljub Nikolić, Dragan Filipović i Ivan Lolić. Ne i „naš Ivan“. Uzalud smo ga ubeđivali, molili i pritiskali.

„Jao, nemojte, molim vas! Šta će Milić reći? Ja vas sve volim, ja ću biti sa vama, ali ne smem zvanično, da se Milić ne naljuti...“ – vajkao se.

Ko je bar malo poznavao Milića od Mačve, znao je da on nije podnosio nikakvu konkurenciju. Bio je siva eminencija Šapca i nije dozvoljavao da se osim njega još neko ističe u gradu. I da smo nastupali pojedinačno, on bi nas zbrisao malim prstom. Čim dođe u Šabac, Milić bi se odmah uputio u Opštinu, da pozdravi predsednika Opštine, sekretare i sve referente, pa u Muzej, Sud i tako redom, svaki put. Njegovi ljudi su bili svuda, a njegov kum, književnik Dragiša Penjin, urednik „Glasa Podrinja“ nije hteo (smeo) da objavi nijedan red o našim izložbama u svojim novinama. Čak se trudio da nas rasturi, rekavši nam u lice: „Dovoljan nam je jedan Milić, vi nam niste potrebni...“

Mene su te reči duboko povredile i tada sam donela neopozivu odluku da, ako se upišem na Akademiju, pobegnem što dalje od Šapca.

Milić je držao sve u svojim rukama, vladao je likovnom scenom i opštinskim budžetom za kulturu i zadugo niko nije mogao da se istakne, ma koliko bio nadaren. Čak i mladi profesor, Dragisa Marsenić Marsa, koji je u moju gimnaziju stigao sa puno energije, kad sam završavala četvrti razred, tek posle niza godina i veštim manevrima uspeo je napokon da potisne Milića.

Milić je želeo da nas asimiluje i uvuče u svoju Mačvansku slikarsku školu, da slikamo i mislimo na njegov način, da on bude glavni. Ali u tom momentu, njegova škola je bila anahrona i nikako nije mogao da nam bude uzor.

Bili smo mladi, „pucali“ smo od drugačije energije, svako je nosio svoju poetiku, pa je grupa „Boje i reči“ bila prava mera naše mladosti.

Pored Milića, nije bilo nikakve šanse da od Opštine dobijemo sredstva za štampanje knjiga, kataloga, plakata i pozivnica. Međutim, mudri Mile Gavrilović je ostvario dobre kontakte sa šabačkim vojnim garnizonom i njegovim komandantom, izuzetnim čovekom, potpukovnikom Spasojem Todorovićem, koji je kasnije postao general.

U svoje aktivnosti uključili smo vojnike na odsluženju vojnog roka u Šapcu, profesore književnosti, akademske slikare i studente raznih fakulteta, a komandant nam je dao sredstva za sve što smo tražili.

Shvativši da nam je prva knjiga takoreći na dlanu, a od Milića nije bilo skoro nikakve vajde, Ivan nas je gledao tužnim očima, pa mu je Mile Gavrilović sa osmehom predložio:

„Ma, Ivane, reci tom tvom Miliću da se tamo neka dečurlija izmotavaju i kobajagi nešto rade, a ti hajde sa nama! Zar ne vidiš da od njega nema nikakve koristi?...“

Ivan je ionako bio stalno sa nama i više mu je odgovarala naša sloboda, puna života, a osim toga, i drugi vodeći pesnici prišli su našoj grupi.

Tako nam se, pred štampanje prve knjige, priključio Ivan, predstavljajući se sa nekoliko pesama.

Kasnije smo mnogo toga štampali i Milić nije mogao da nas spreči, jer je vojska bila nedostupna njegovom uticaju. Ali je i dalje odlazio kod Ivana.

iaPoznavala sam Milića od Mačve od svog ranog detinjstva, jer se dvorište njegove rođene sestre Drage graničilo sa dvorištem mojih roditelja u Šapcu, pa sam često prelazila preko ograde i, kad bih videla da je stigao, donosila bih mu crteže da ih pogleda.

Grupa „Boje i reči“ ostavila je veliki trag u prostoru i vremenu, jer smo svi, iako različiti, bili vrlo složni, a Ivan je bio istinski stožer te grupe.

Inspirisale su ga naše slike, neprekidno nam je posvećivao stihove. U raznim knjigama i na raznim mestima, objavljeni su nezaboravni stihovi posvećeni Bocetu, meni, Gliši, Mirazu i njegovom kumu Jeremiji.

Posle 1976. godine sve ređe sam odlazila u Šabac i moji susreti sa Ivanom su se proredili.

Ivan se priključio pank sceni od samog njenog početka, a našla sam podatak da je „od sredine sedamdesetih godina postao jedna od najvažnijih ikona tog pokreta na prostorima bivše Jugoslavije.“ Taj period je meni ostao nepoznat, iako mi je Ivan poklonio mnogo knjiga iz tog vremena.

Bio je odličan novinar i u toj oblasti dobijao je nagrade i priznanja. Bio je i izvanredan dramaturg, ali nije smogao snage i hrabrosti da se otisne iz Šapca i ostavi stare roditelje kako bi studirao dramaturgiju.

Ipak, uspeo je da napiše i objavi preko pedeset knjiga poezije i proze. Dobitnik je bezbroj nagrada, i kad bih počela da ih nabrajam, tekst bi se sveo na faktografiju. Biće ih još, sigurna sam.

Ovo je bila kratka priča o Ivanu Glišiću iz moje mladosti, o Pastiru kraj vatre, o Jelenu i košuti, o Mladoženji, o Ratarima, o Mačvankama, o Zamku od lišća u jednoj šabačkoj Ulici jorgovana.

Pisano od Sretenja Gospodnjeg do Teodorove subote 2015.