Tekst pročitan na otvaranju izložbe slika Slobodanke Rakić Šefer

Samo izuzetni stvaraoci mogu u ovo vrijeme
ispod ovih naših uzburkanih nebesa okupiti ovoliko svojih poštovalaca.

Otvarajući dveri ovog umjetničkog paviljona uvodim
Vas u carstvo svjetlosti prepuno čudesa u kome svima nama draga umje-
tnica Slobodanka Rakić – Šefer dostojno korača kao (carica Raja)
okićena lovorovim vijencem.

Noseći u sebi energiju neslućene moći ona začara
sve što dotakne, bilo da leti nebesima bilo da ponire u dubine okeana.

Oko nje je beskraj i ljepota koja zaslepljuje.

Ne klanja se bogovima, već svemoćnom suncu, koje
je obasjava prekrasnim zrakama.

Zato za nju ne postoje principi i propisane
dužnosti već samo snoviđenje.

Harmoniju koju uspostavlja prati poj slavuja i
sve je oko nje razcvetano kao crveni makovi i nabreklo kao šljive  Ranke.

Njena ruka vođena je tajnom nebeskoga duha i
zato ne živi u ovozemaljskom materijalnom već u svom duhovnom svijetu.

Raspukla se njena lirska duša i otisnula na njenim
slikama, pokazujući da je ostvarila vječiti ljudski san o spoju ljepote
i raskoši i vječne sreće i ljubavi.

To mogu samo odabrani srećnici koji su kao ona
sa nebesima svezani.

Da je sve tako uvjerićete se i sami.......

Izvolite – gledajte, odgonetajte njene tajne i
uživajte u onome što nam je podarila.

 

U Beogradu,   Milenko – Miško Radoman
20.12.1996.

Tekst pročitan na otvaranju izložbe slika Slobodanke Rakić Šefer
od Perspektiva IV do XXIV
u Jugoslovenskoj galeriji umetničkih dela. Dositejeva1. Beograd

U haljini od svetlosti

Slobodanki Rakić Šefer

 

U haljini od svetlosti
išla je tragom jednog pogleda.

Ne našavši sjaj u očima,
vratila se,
da na početku tog istog puta
sastavi mozaik svoje duše.

- Ne idi, rekao je vetar
i pri svakom njegovom titraju
svetle lopte su se odvajale
i kotrljale po zemlji.

Ushićen lepotom i sjajem,
Nije čuo kad je tiho rekla:
- Ne razbacuj svetlost,
Neće je uvek biti!

 

Gordana Simić Vidaković, 2005