Slobodanka Rakić Šefer

Tekstovi i pesme

Tekst pročitan na otvaranju izložbe slika Slobodanke Rakić Šefer

Samo izuzetni stvaraoci mogu u ovo vrijeme
ispod ovih naših uzburkanih nebesa okupiti ovoliko svojih poštovalaca.
                   Otvarajući dveri ovog umjetničkog paviljona uvodim
Vas u carstvo svjetlosti prepuno čudesa u kome svima nama draga umje-
tnica Slobodanka Rakić – Šefer dostojno korača kao (carica Raja)
okićena lovorovim vijencem.

                  Noseći u sebi energiju neslućene moći ona začara
sve što dotakne, bilo da leti nebesima bilo da ponire u dubine okeana.
                   Oko nje je beskraj i ljepota koja zaslepljuje.

                   Ne klanja se bogovima, već svemoćnom suncu, koje
je obasjava prekrasnim zrakama.
                   Zato za nju ne postoje principi i propisane
dužnosti već samo snoviđenje.

                   Harmoniju koju uspostavlja prati poj slavuja i
sve je oko nje razcvetano kao crveni makovi i nabreklo kao šljive  Ranke.

                   Njena ruka vođena je tajnom nebeskoga duha i
zato ne živi u ovozemaljskom materijalnom već u svom duhovnom svijetu.

                   Raspukla se njena lirska duša i otisnula na njenim
slikama, pokazujući da je ostvarila vječiti ljudski san o spoju ljepote
i raskoši i vječne sreće i ljubavi.

                   To mogu samo odabrani srećnici koji su kao ona
sa nebesima svezani.

                   Da je sve tako uvjerićete se i sami.......

                   Izvolite – gledajte, odgonetajte njene tajne i
uživajte u onome što nam je podarila.

 

U Beogradu,   Milenko – Miško Radoman
20.12.1996.

Tekst procitan na otvaranju izložbe slika Slobodanke Rakic Šefer
od Perspektiva IV do XXIV
u Jugoslovenskoj galeriji umetničkih dela. Dositejeva1. Beograd

U haljini od svetlosti

Slobodanki Rakić Šefer U haljini od svetlosti išla je tragom jednog pogleda.
Ne našavši sjaj u očima, vratila se, da na početku tog istog puta sastavi mozaik svoje duše.
-Ne idi, rekao je vetar i pri svakom njegovom titraju svetle lopte su se odvajale i kotrljale po zemlji.
Ushićen lepotom i sjajem, nije čuo kada je tiho rekla: -Ne razbacuj svetlost, neće je uvek biti.
 
Gordana Simić Vidaković 2007.