GOSPOĐA ANKA

img

28.oktobar 2004. godine

- Dobar dan.

Da li sam dobila atelje Slobodanke Šefer?

- Da, ja sam.

- Moj suprug i ja odavno želimo da kupimo neku Vašu sliku, ali sad nam baš treba jedna izdužena.

- Kako izdužena?

Po vertikali ili horizontali?

- Po vertikali. Da li možemo da dođemo kod Vas?

- Naravno.

Sutradan, tačno u dogovoreno vreme zaustavio se taksi ispred moga ateljea i iz njega je izašla prelepa žena od oko pedeset i nešto godina u skupocenoj bundi kakva se retko viđa na ulicama Beograda. Tako obučena, našminkana i negovana, izgledala je kao filmska zvezda iz Holivuda. Vesela sa blistavim osmehom, zagrlila me na vratima, kao da se oduvek znamo, zbacila bundu kao krpu na stolicu i počela priču:

- Draga, baš se radujem što sam te srela uživo. Ista si kao tvoje slike, upravo tako sam te i zamišljala. Znaš, kad se sa suprugom dogovorim oko slikara onda ja idem u atelje i nikad ne kupujem u galerijama. Glupo mi je, nije to prašak za veš, hoću da upoznam slikara, da osetim njegovu dušu i da odmah vidim da li mogu da ostanem sama sa njegovom slikom u svom ambijentu. Zato moram da znam od koga kupujem, kako slikar izgleda, u kakvoj atmosferi radi...

Gospođa Anka, bilo je to njeno ime, dala mi je šlagvort da je odmah pitam čije slike ima.

- Pa imam ih puno, ne znam ni sama, ne mogu da se setim, ko će to znati?

To mi je izgledalo neozbiljno i zbunjujuće. Zar neko ko tvrdi da kupuje isključivo od slikara u ateljeu ne zna čije slike ima i ne može da se seti ni jednog imena?

- Pa dobro, recite mi u koji ste deo grada, u koju ulicu odlazili, pa ću vam ja pomoći da se setite.

Gospođa Anka je namerno prečula pitanje i umesto o slikarima počela je priču o sebi:

- Imali smo porodičnu vilu koju smo prodali, uselili smo se u veliki stan ali imamo te noseće stubove usred stana i glavni zid hoćemo da premostimo ovom veselom i romantičnom slikom.

Bila je to vertikalna slika visine 150 cm i širine samo 23 cm. Kad sam joj rekla cenu, to joj je navodno bilo puno odjednom pa smo podelile u nekoliko rata. Prvu ratu je gospođa Anka dala odmah. Shvatila sam da je mogla da plati sve odjednom što se pokazalo njenim sledećim dolaskom.

Već drugi put mi je i sama priznala da joj plaćanje na rate ne znači ništa. Ona i suprug su decenijama radili u stranim firmama, pare su odavno zaradili a imaju i veliki poslovni prostor koji izdaju stranoj firmi u atraktivnom delu grada. Želela je da navrati još koji put u moj atelje jer joj je bilo prijatno u okruženju mojih slika.

Svaki njen dolazak je bio veseo jer je i sama bila lepa, vesela, neposredna, rasterećena od problema. Mnogo toga mi je ispričala, mnoge savete mi je dala ali mi ni jednom nije otkrila čije slike ima. A meni je to ličilo na tajnu koju je krila.

img- Ma imam ja svašta, imam i bezveznih slika.

- Dobro Anka, što ih držiš na zidovima?

Ona bi me samo pogledala, zagonetno se nasmešila i ponekad bi me, onako usput, pozvala:

- Moraš da dođeš kod mene pa ćeš ih i sama videti... Tako je Anka otplatila sliku ali je obećala da će opet “svratiti”. Nije prošlo dva meseca, ponovo mi se javila i došla u atelje. Htela je nekoliko malih slika, ali različite veličine. Opet me je zbunila.

- Šta će ti male kad imaš puno slika?

- Pa imam, ali mi trebaju baš tvoje male.

- Hoćeš li ih za poklone?

- Ma kakve poklone.

Daj mi metar ili mi diktiraj dimenzije ovih malih slika.

Ja sam imala toliko neobične dimenzije da ih ni sama nisam znala napamet. Okretale smo ih tamo-amo, skidale sa zidova, dok mi Anka u jednom momentu ne reče:

- Daj molim te, skini ih sve i dozvoli mi da ih odnesem kući do sutradan popodne. Ako se uklope, ne vraćam ti ništa, a ono što se ne uklopi vratiću ti. Moram da te udenem!

- Gde da me udeneš?

- Između Peđe i Lubarde imam jedno mestašce između Dobrovića i Gvozdenovića jedno, možda i dva, između Milunovića i Konjovića..., ne znam dok ne odnesem...

Rekla je to tako smireno i tiho kao da razgovara sama sa sobom. Kad je videla moje iznenađenje samo se osmehnula.

- Da, draga, ja imam same bisere, blizu 200 dragocenih slika, ali ja s razlogom o tome ne pričam. Hoću da osvežim kolekciju jer mi deluješ sveže i ovovremenski. Bliske su mi tvoje slike. Inače nemem nikakve potrebe za kupovinom slika!

Zaista, Anka je bila neobično inteligentna i pronicljiva žena a meni nije palo na pamet da ima i onih ljudi koji će ti svašta otkriti iz svog života, ali će sakriti ono što se nama čini običnim.

Napisano na Dan Sv Nikole, 2009.