Kolonije – Beli Anđeo

U Jugoslaviji ima preko 200 što registrovanih, što neregistrovanih likovnih kolonija, a svakim danom niču nove bez obzira na godišnja doba. Svaki malo imućniji pojedinac kojii ma kuću sa više soba, zakolje svinjče i nađe par drugara sponzora za transport, kafu i piće, osmeli se i pozove slikare da borave u njegovoj vili ili vikendici. Za nedelju do deset dana boravka malo domaćinske ljubavi i pažnje slikari ko slikari, dobrodušni i naivni, kakve nas je samo bog sazdao, ostave domaćinu ne jedno, nego po nekoliko dela, uz snishodljivu zahvalnost što se gazda setio da ih uopšte pozove.

A gazda ko gazda, ne bi to ni bio, da ga neko nije naučio da uz svoj tekući biznis ostvari i paralelni prihod za beznačajno male pare, koliko košta boravak slikara tih nekoliko dana.

Pošto takve “domaćinske” izlive ljubavi prema slikarima, nigde ne registruju, gazde se ohrabre, pa prave po 2-3 saziva godišnje, žureći da za kratko vreme naprave zbirku od nekoliko stotina dela.

A onda, svakako, neće od tih dela praviti muzejske zbirke, nego će ih u raznim prilikama dobro utopiti svojim poslovnim partnerima.

Nema tog slikara čije delo “gazda” neće dobro prodati za bar dvostruko veću cenu nego što je koštao njegov boravak.

Tako svaki slikar svojim gostovanjem u privatnim kolonijama, seče granu i sebi i svojim kolegama i profesiji.

A gazda umesto da kupi jednu ili dve slike, za tu cenu će pokriti boravak desetak i više slikara, usput će dobiti i nekoliko desetina slika.

Ali gazde ne bi bile bogate da nisu promišljeni, a slikari ne bi bili siromašni da bar malo uključe glavu i podignu sebi cenu!

No, srećom postoji desetak značajnih društvenih kolonija koje decenijama zavređuju da nose to ime.

Kad dobijem poziv iz takve kolonije, kadgod mogu, odazovem se.

To su kolonije sa tradicijom, jasnom koncepcijom i ozbiljnim sazivom umetnika, i iza njih obično stoji po neki priznati likovni kritičar, domovi kulture, umetničke galerije, zadužbine i druge institucije na čelu sa opštinom tog kraja.

img

Ove godine moj izbor je bio Mileševa 96. Nisam ni trena razmišljala: Želela sam da vidim Belog Anđela, da se poklonim toj čarobnoj i uzvišenoj lepoti, da vidim manastir Mileševu, da upoznam Prijepolje, da se sretnem sa kolegama, radovalo me je što će uvaženi Đorđe Kadijević sve vreme pratiti i voditi koloniju, što je na drugim mestima retkost.

Najzad, želja mi je bila da se u ovom 23-ćem sazivu priključim onoj velikoj i brojnoj plejadi značajnih jugoslovenskih umetnika koji su ovde pre mene boravili i ostavili svoje tragove kroz poklonjena dela organizatoru.

Dan kasnije sam se i srela sa svim delima dosadašnjih učesnika koja su uredno popisana i inventarisana, izložena u ogromnom holu velelepne zgrade Doma Revolucije, po kancelarijama doma i u opštini. Danas je vrlo uzbudljivo dodirnuti sliku Nives Kavurić-Kurtović koja je ovde boravila čak u prvom sazivu, sada, već davne 1974. godine, zatim Gligora Čemerskog iz Skoplja, Vangela Naumovskog iz Ohrida, Dimitrija Popovića iz Zagreba, Jane Vizjak iz Ljubljane, Jusufa Hadžifejzovića iz Sarajeva, pokojnog Zuke Džumhura i brojnih drugih slikara iz cele bivše zemlje.

Sela sam u poslovni voz broj 511 u 14 časova i očekivala sam da u Prijepolje stignem u 18 časova.

No, poslovni voz ne bi bio poslovni, kad ne bi kasnio bar tri i po sata. Prvi put se lokomotiva pokvarila ispred Požege, da bi posle dužeg vremena stigla u zamenu druga-popravljena. Ta druga je zadremala ispred Zlatibora, zamenila ju je neka treća relativno odmornija, ali se i ona brzo umorila ispred Priboja, pa je stigla četvrta u pomoć.

Da u polupraznom vagonu nisam slučajno srela istoričara umetnosti Zdravka Vučinića, koji je putovao za Bar čini mi se da bih sišla s voza i išla peške prugom!

DAN DRUGI

Osvanulo je prohladno jutro, ali su nas organizatori tešili da je to prolazno, jer Prijepolje je najlepše u jesen kad se one guste šume po okolnim brdima presvuku u žutocrvene haljine.

U Galeriji Doma Revolucije, već je bila postavljena izložba prošlogodišnjih učesnika kolonije, koja je trebalo da se otvori iste večeri.

Pregledavši izložbu ja sam se krajnje spontano okrenula Ivi Eteroviću i čestitala mu plaketu Beli Anđeo koja se svake godine dodeljuje najuspešnijem učesniku kolonije.

“Čuj, boga ti, hvala ti, ali žiri se još nije ni sastao, otkud znaš?”

“Ne znam, ali ako ima pravde, ti bi je morao dobiti”

Odnekud ulete slikar Boža Plazinić: “Čekaj bre, da vidimo šta će reći Kusovac, on danas stiže onim istim vozom kao ti juče! ”

“E, ako on stiže istim vozom, stići će posle otvaranja izložbe, daj da čoveku damo zasluženo priznanje!? ”

Ne znam da li sam stvarno uticala na žiri, iako Kusovac nije doputovao, tek, moguće je da sam probudila savest žirija, pola sata pre otvaranja izložbe rekli su mi da sam dobro predvidela: Belog Anđela dobio je Ivo Eterović.

Zbilja, ako nagrada nije kalkulacija, ako nije vraćanje nekog duga, ili kreditiranje nekoga, ako nije od nekog dirigovana, ako nije kupljena, što se najčešće dešava, tek tada pobeđuje delo!

I Đorđe je sjajno objasnio, da je Ivo, kao katolik, odrastao u drugoj ikonografiji, pragmatičnijeg smisla i obeležja osetio čudesnu, nadrealnu, vertikalnu perspektivu vizantijske umetnosti i kroz svoj objektiv je doveo do fascinacije.

E, tu fascinaciju sam ja osetila odmah po ulasku u galeriju, ona me stalno držala.

To što su drugi možda vajali i slikali mesecima a Ivo je samo škljocnuo aparatom, šta se tu može, manje je važan medij, važni su rezultati! Na njegovim fotografijama kupole Mileševe su prosvetljene sa čudesnim oreolima i nadrealnom svetlošću koja iz njih izvire.

DAN TREĆI

Susret sa freskom Belog Anđela za mene je bio i događaj i doživljaj!

Kad sam mu prišla učinilo mi se da mi se obradovao, nasmešio se, pa i krajnje vreme je bilo da mu se poklonim! Krilo Belog Anđela je najbožanstveniji sklad lirskog i dekorativnog datog u beloj boji.

Ima tog lirskog sklada i kod slikara Studenice i kod slikara Sopoćana ali ono što je u slikarstvu najlepše naslikano u beloj boji jeste Beli Anđeo! Beli Anđeo, kojim se Evropa svojevremeno obratila svetu usvojivši satelitski program.

Lik Belog Anđela je reinkarnacija najlepšeg svetovnog bića, sjedinjenog sa sva tri pola u jednom. Njega obasjava čudesna vanzemaljska svetlost iako su mu linije date nežnim inkarnatom i plastičnošću ovozemaljskog lika.

Taj spoj onostranog i ovdašnjeg, čine Anđela kraljevski dostojanstvenog, nežnog i intimnog bića, ali u isto vreme i nedostižnu nebesku figuru poput najlepšeg duha.

Neki čudesan magičan fluid je preleteo iz njegove raspevane figure ka meni. Najzad, dve godine radim Rajske vrtove, obrađujem prethrišćanski (grčki) perid, a stalno mi je nedostajao Rajski Anđeo.

Doduše, nekoliko puta sam pokušala da ga uvedem u svoj rajski ciklus ali ne ide, ništa bez ličnog doživljaja.

Tu pred njim – Belim Anđelom, Đorđe (Kadijević) je nadmašio sebe, njegovo predavanje o dometima našeg 13. veka bilo je esej eseja. Još nekoliko puta je on sebe prevazišao objašnjavajući današnju umetnost, i prava je šteta da se nisam setila da ponesem novinarski kasetofon!

Ako je u Mileševi pred Belim Anđelom pisao poemu, u Manastiru Pribojske banje, Đorđe je bio kudikamo skromniji jer su i dometi umetnosti 14. veka skromniji.

Dok je tamo u Mileševi zaneseno pričao o raskošnoj poetskoj kompoziciji na freskama, dok je objašnjavao psihologiju ktitora Kralja Vladislava i cele dinastije Nemanjića, na čelu sa Sv. Simeonom i Sv. Savom, dok je objašnjavao raskoš valerskih gradacija na odeći Bogorodice sa vretenom i Belog Anđela, ovde je ukazivao na zbijenost i narativnost, mnoštvo figura na malim površinama, krutost i prljavu sivu paletu, nasuprot anđeoski čistoj i raspevanoj paleti slikara 13.veka.

No, veče, su nam popravili roditelji slikara Mirka Malešića koji su nas sve pozvali u svoju vilinski bajkovitu konobu u Velikoj Župi na starinski ukusne đakonije iz neobičnih ćupova.

DAN ČETVRTI

img

Organizatori nas vode u Pljevlja, da vidimo najlepšu džamiju na Balkanu. Njena kupola je oslikana smelom plavo-zelenom ornamentikom da niko ne može da ostane ravnodušan! Robert Mejson, slikar iz Kanade uporedio ju je sa Aja Sofijom u Carigradu. On je tamo bio u nekoj likovnoj koloniji, ali kod nas mu se više dopada hrana i naša lucidna duhovitost.

Posle džamije smo posetili Manastir Sv. Trojice, takođe u Pljevljima. Takav konak može da zamisli samo najbujnija mašta. Šteta što Umberto Eko nije video ovo srednjovekovno zdanje, verovatno bi uticao da se film Ime ruže snimljen po njegovom romanu dogodi ovde.

A i Kusturicu treba dovesti ovamo, on će dobiti zalet mašte i snimiti neki leteći ćilim koji če se vinuti iz čarobnog konaka.

Unutra u crkvi je čudotvoran sarkofag u kome je doneseno telo Svetog Save iz Trnova u Srbiju. Dodirnuli smo ga sa molbama, željama i strahopoštovanjem!

DAN PETI

Ako se izuzmu srednjovekovne lepote koje i nadalje zrače neprolaznom vrednošću, onda je čudo današnje lepote Sopotnica sa njenim vodopadima.

Izviru odnekud i padaju preko kamenja i brda, poetični slapovi, čas tanki kao niti ispod vretena, čas široki kao preslica, čas bučni kao grmljavina, teku, padaju, prepliću se, igraju se, dovoljni sami sebi i sigurni u ovozemaljsku lepotu.

Uvukli smo se svako u svoje maštarije zamišljajući ovde pored njih svoje bajke i uživajući u svojim snovima.

I veče nam je bilo poput bajke: mlada slikarka iz Prijepolja Jelena Minić nas je pozvala na domaće specijalitete njene majke. Robert Mejson se opet čudio i divio. Sopotnica i to veče bili su u potpunoj komplementarnosti.

DAN ŠESTI

Pozdravili smo se sa Belim Anđelom, sa Mileševom, i dan proveli u ateljeu vikendici Jeleninog oca, slikara Milana Minića. Malo je falilo da ne zakasnimo na voz, ali na njega izgleda ne možemo nikako zakasniti, jer je i on sada kasnio u dolasku iz Bara cela dva sata!

U Beograd smo stigli u ponoć. Ponovo smo se vratili svojim kućama i svojim životima, ali svako od nas s nadom da će plaketa Belog Anđela biti u njegovim rukama.

Tekst je objavljen u nedeljnoj BORBI 28 – 29. septembar, 1996.