MOJ RAZREDNI STAREŠINA U OSNOVNOJ ŠKOLI "VUK KARADŽIČ" U ŠAPCU

sabac-stari-most

Toplo septembarsko sunce ranih šezdesetih godina prošlog veka. U dvorištu Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Šapcu nalazi se preko sto đaka. Neki sa roditeljima čekaju da budu raspoređeni po odeljenjima petog razreda. Neki roditelji su unapred odredili koji će razredni starešina preuzeti njihovu decu i koji će strani jezik deca učiti.

Ja sam četiri razreda osnovne škole završila u selu Duvaništu, petnaestak kilometara udaljenog od Šapca. Kad je trebalo da pođem u peti razred, moji roditelji su se upravo  preselili u novu, veliku kuću u Šapcu. Šabac je imao više osnovnih škola, ali je meni teritorijalno pripadala najstarija škola u gradu, a verovatno i u celoj Mačvi, škola “Vuk Karadžić”. U tu školu slivao se ceo jedan kraj prepun dece iz naselja Kamičak, Ciganmala i Kasarske livade.

Zgrada je bila i do danas ostala monumentalna, žućkasto-zelenkaste boje. Njeno pročelje je gledalo u istoimenu ulicu, a dugački deo sa školskom kuhinjom, nastavničkom zbornicom, salom za fizičko i drugim učionicama, vodio je u široko i dugačko školsko dvorište koje je bilo zatvoreno zidanom ogradom od cigala.

Od svih učenika trebalo je sastaviti četiri odeljenja petog razreda, s tim što je za nas koji smo stigli sa sela bilo predviđeno četvrto, u praksi najslabije odeljenje, i određeno je da to odeljenje uči ruski jezik.

Kako su svi ispred mene odbijali ruski i tražili da budu upisani u odeljenje koje uči engleski jezik, kad je mene nastavnik prozvao i rekao da ću učiti ruski, moja majka je hrabro stala ispred njega:

    – A zašto ruski? Ne možete vi da određujete šta će ko da uči! I moje dete će da uči engleski!

    – E, pa, drugarice, neće moći! Ja sam partijski sekretar ove škole i ja ovde donosim odluke, neko mora  i taj jezik da uči.

    –E, onda ću ja moje dete da ispišem iz ove škole, pa neka ide u školu "Janko Veselinović".

    –E, pa, nećete moći, drugarice!

    –E, pa hoću, druže nastavniče!

Pobuniše se i drugi roditelji, ni oni nisu hteli da im deca uče ruski jezik. Kao razlog navodili su sličnost sa našim jezikom i da "nema smisla gubiti vreme kad će ionako ceo svet, jednog dana, govoriti engleskim jezikom." Tada se o tome uveliko pričalo. Niko nije znao zašto će tako biti, ali su bili ubeđeni da će se to desiti.

Nastavnik poče da se preznojava, sa velike ćelave glave počeše da mu se slivaju krupne graške znoja i da padaju u kragnu bele košulje. Roditelji nikako ne htedoše da popuste. Neki počeše pretiti da će se žaliti sekretaru opštine, a neki pominjaše i predsednika opštine i više rukovodioce. Nastavnik se pretvori u crvenu loptu. Počeo je da se češka, premeće papire, nešto podvlači, da se došaptava sa nastavnicama, budućim razrednim starešinama, a one su, opet, samo slegale ramenima i cupkale u mestu. Nastavnik je otišao u zbornicu, nekome je telefonirao, pa se opet konsultovao sa one tri nastavnice. Sišao je u dvorište i direktor škole, sunce je peklo i peklo, već se bližilo podne. Od naše galame odeljenja šestog razreda, okrenuta na tu stranu, nisu mogla ništa da rade.

Zvonilo je nekoliko puta, prošlo je nekoliko časova i školskih odmora i tek oko podne nastavnik pljesnu rukama i glasno saopšti:

    –Tišinu molim! Evo ovako: doneli smo odluku da umesto ruskog jezika četvrto odeljenje uči francuski jezik i vodiće ga nastavnica francuskog, koja će sada sići u dvorište.

Svi zapljeskaše rukama, nastade neopisiva gužva i veselje. Ubrzo je mlada i lepa ženica sišla u dvorište i mnogi pohrliše ka njoj da je zagrle. Mnogi su hteli da se upišu u njeno odeljenje, da im ona bude razredni starešina i da uče francuski jezik. Očigledno je bila omiljena, ali ja to nisam mogla da znam jer sam tek stigla u novu školu. U jednom momentu ona je morala da zamoli decu i roditelje da se više ne upisuju kod nje jer je uveliko prekoračila cifru od trideset đaka.

Mene je preuzeo onaj nastavnik, postao mi je razredni starešina i nastavnik srpskog jezika.

Tada nisam mogla ni da naslutim da će me tenzija od prvog dana petog razreda pratiti do poslednjeg dana osmog razreda.

Dakle, ušla sam u najjače odeljenje petog razreda. Razredni je imao tridesetak godina, izveo je već dve generacije, mi smo mu bili treća. Bio je ambiciozan i strog, đaci su ga se plašili. Već sutradan zadao nam je temu za domaći zadatak: Moj prvi dan u školi. Teme se odlično sećam, ali ne znam o čemu sam pisala.

    –Ajde ti, mala, ti, što si došla iz Duvaništa, pročitaj nam naglas šta si napisala!

Sedela sam u drugoj klupi do prozora sa desne strane, ustala sam i zvonkim glasom pročitala svoj rad. Nisam imala problema sa tremom, jer sam još u Duvaništu za svoje tekstove dobijala pohvale i nagrade iz Glasa Podrinja za decu i Malog ježa iz Beograda. Iz Malog ježa dobila sam veliku crvenu tufnastu loptu u mreži koju je seoski poštar, držeći za ručke mreže, provezao motorom po celom Duvaništu.

Kad sam pročitala svoj domaći zadatak, svi su ćutali, nastavnik se češkao iza uveta, tražio je greške i nešto smišljao.

    –Dobro, mala, sedi. Ajde ti, Ljiljo, pročitaj svoj domaći zadatak.

Ljilja je bila njegova prva komšinica u zgradi u kojoj je stanovao a njeni  brat i sestra bili su takođe njegovi đaci. Ona mu je bila ljubimica, što smo videli već  prvog dana. Znao je samo njeno ime i bukvalno ju je obožavao. Čak ju je samoinicijativno odredio za predsednika odeljenjske zajednice.

Bila je to tiha i povučena devojčica, nikad nismo znali šta misli ili oseća, skoro bezizražajnog lica. Sa velikim kukastim nosem, malim usnicama i sićušnim okicama, delovala je anksiozno i iskompleksirano. I danas je takvu pamtim. Sedela je u prvom redu do vrata u pretposlednjoj klupi.

Ljilja je ustala i pročitala svoj domaći zadatak. Kad je završila, nastavnik je zapljeskao i glasno je pohvalio:

    –Eto, vidite, deco, to je odlično. Ne treba pisati svašta, treba izvući najvažnije, a nebitno preskočiti i ne gubiti vreme na sitnicama. Ljiljo, prepiši mi rad čitkim rukopisom da ga po kuriru sa pečatom škole pošaljem u Glas Podrinja za decu.

Kad sam se vratila kući ispričala sam majci ceo događaj, ali sam nepogrešivo znala da je moj rad kudikamo bolji, jer su mi to na odmoru potvrdili i drugovi i drugarice. Najvažniji sud bio mi je mišljenje moje drugarice iz klupe, Mire Savić.

 Čula sam da je do četvrtog razreda bila najbolji đak u ovoj školi, bila je izvanredna drugarica a meni se činilo da je bila i najlepša devojčica u našem razredu. Njeni roditelji su vodili konfekcijsku radnju „Slavonija“ iz Slavonskog Broda. Mirin otac je često putovao u ovaj grad po robu pa su tamošnji krojači za Miru šili suknjice i haljinice. Obučena u karo suknjice od finih štofova, Mira je pre ličila na devojčicu iz kakvog engleskog koledža ili na model iz modnog žurnala. Bila je draga i ljupka devojčica, najbolja od svih nas. Ona me je tešila i branila, često smo zajedno radile domaće zadatke. Stanovala je u prvoj ulici desno od škole, u nekoj staroj kućerini, takoreći naslonjenoj na školski zid, pa smo često za vreme velikog školskog odmora doručkovale kod nje.

Bila je zlatna devojčica, ali nije bila miljenica razrednog starešine. Njegova jedina miljenica bila je njegova komšinica.

Idući ka svojoj kući, koja je bila u petoj ulici sa desne strane, čim sam se rastala od Mire, smislila sam plan: prepisaću i ja svoj domaći zadatak, staviću ga u koverat pa ću ga u glavnoj pošti poslati Glasu Podrinja, neka i moj rad izađe u novinama. Iako je zgrada redakcije bila preko puta pošte, nisam se usudila da rad lično predam.

Sve sam to uradila isto popodne. Sledećeg četvrtka razočarano sam pogledala u Glas Podrinja. Nije bilo ni mog ni Ljiljinog rada. U drugi četvrtak, ujutru, ispred ulaza u školu Mira me je čekala i mahala Glasom Podrinja. Stanovala je blizu centra grada, blizu trafike, a novine je kupila njena majka i ostavila ih uz doručak na stolu.

Mira je bila oduševljena kao da je bio objavljen njen rad:

       –Sad ćemo da vidimo šta će nastavnik danas da kaže!

Treći čas je bio čas srpskog jezika. Kad je nastavnik ušao u učionicu, umesto da se obraduje ili da me pohvali, on me je još sa vrata izgrdio:

    –Slušaj ti, mala, ovo više da nisi radila!

    –Šta, druže nastavniče?

    –Da sama šalješ tekstove bez mog odobrenja.

    Bila sam tužna i razočarana. Krenule su mi suze, Mira je odmah ustala i uzela me u zaštitu:

    –Zašto, druže nastavniče, kad je njen rad odličan? Da nije tako, oni ga ne bi objavili.

    Nastavnik je lupio dnevnikom po nastavničkom stolu i proderao se:

    –Rekao sam da se to ne sme raditi iza mojih leđa. I tačka!

Nastupila je nema tišina, a ja sam kroz suze obećala da to više neću raditi.

Na kraju meseca moj rad je bio pohvaljen kao najbolji za mesec septembar. Molila sam boga da to ne vidi moj nastavnik. Šta god da je bilo – na Glas Podrinja za decu stavila sam tačku, iako sam ga redovno svakog četvrtka čitala.

U oktobru smo imali prvi pismeni zadatak iz srpskog. Tema je bila: Šabački vašar. Ja nisam ni umela ni mogla da pobegnem od sebe. Prvi put sam posetila šabački vašar i to je za mene bilo čudo neviđeno. O svemu što sam tamo videla pisala sam oduševljeno, slikovito i nadahnuto. Imala sam samo nekoliko pravopisnih greščica, dobila sam pet minus, a opet je najbolji rad bio Ljiljin, čista petica. Nas petoro čitali smo svoje radove naglas. Ovog puta nastavnik je predložio da se glasa za prvo, drugo i treće mesto. I opet sam ja dobila najviše glasova, Mira iza mene, a njegova Ljilja jedva tri glasa sa njegovim, koji je on za nju čuvao. Opet je tražio da Ljilja prepiše svoj rad da ga negde pošalje, ali niko od nas nije video da je objavljen. Ja više nisam smela da rizikujem da bilo gde šaljem svoj rad.

Međutim, meni su uveliko počele da se događaju neke lepe stvari iz likovnog  koje su bile nadoknada za sve pakosti mog razrednog starešine. Na njih sam počela da se navikavam, ali sam zato redovno čitala lektiru, marljivo radila domaće zadatke, stalno učila gramatiku, čak sam je i zavolela kao poseban predmet. Nastavnik nikako nije mogao da mi ogadi srpski jezik, iako je nemilosrdno delio jedinice. Iako razredni starešina, davao je najviše slabih ocena. Osim svoje ljubimice, nikoga nije štedeo. Mene je poput kopca vrebao i tražio  greške, ne bi li mi „zalepio“ jedinicu u dnevnik. Nisam mu davala tu šansu, što ga je često nerviralo. Jednostavno, uvek sam znala ono što je druge pitao, a pismeni zadaci su mi bili originalni i zanimljivi, pa ni tu nije mogao da mi da manje od petice. Osim toga, preko uspeha iz likovnog i naklonosti nastavnika Brane Žabaljca, stekla sam naklonost i drugih nastavnika. Srpski jezik smo imali svaki dan, a sastanke odeljenjske zajednice jednom nedeljno. On je unapred znao šta se dešava u odeljenju, jer mu je Ljilja svakodnevno referisala. Ubrzo smo počeli da je zaobilazimo i šapućemo kada je ona u blizini.

U jednom momentu, nastavniku je palo na pamet da proglasi kako neko iz našeg odeljenja  ima vaške! Razmišljao je kome bi mogao pripisati tu ulogu, vrteo je glavom i šarao pogledom nekoliko minuta, a onda se zaustavio na lepoj Merimi Eganović. Ona je sedela sa sestrom od strica, Fatimom, u prvoj klupi i prvom redu do vrata. Imala je sjajnu, dugu i kao žitno klasje kosu, bila je nežna i tiha. Kad je čula odvratnu optužbu, glava joj je pala na klupu i glasno je zaplakala. Branila se da nema vaške, ali nastavnik je bio uporan i naredio da mora da se ošiša do glave.

Sutradan je Merima došla u školu ošišana, ali sa lepom plavom perikom. Jedva smo je prepoznali. Merimini roditelji su za ono vreme bili bogati ljudi. Proizvodili su plastične predmete koje su prodavali po celoj Srbiji a možda i šire. Merima je bila čista i uredna, ali ko zna iz kojih razloga, nastavniku je bilo važno da je okrivi. Naravno, u to niko nije poverovao.

Mira i ja smo stalno nešto međusobno šaputale pa je razredni rešio i mene da kazni. Premestio me kod Merime, a Fatimu na moje mesto. I to nije bilo sve, već je i meni naredio da se ošišam na kratko. Sutradan je moja majka došla kod ditektora škole i uz optužbe i pogrde, prijavila mog razrednog starešinu. Direktor je obećao da će problem rešiti, da ne treba da se ošišam, ali ja sam to već uradila i kad sam takva došla u školu, dobila sam veliki aplauz. Ne pamtim da su me deca ikada bodrila kao tada, bila sam ošišana kratko, ali lepo. I meni se svidelo,  ipak je to frizura za dečje lice.

Merima je plakala nekoliko dana, ja sam je držala za ruku i tešila, jer je sa perikom zaista izgledala kao lutka. Merimina kuća je bila u istoj ulici kao i Mirina, zelena sa belim vratima i prozorima, uredna, čista. Jednog dana Merima me je ubedila da časkom odemo do njene kuće. Bilo je to u vreme nekog muslimanskog verskog praznika. Iako joj je majka radila po ceo dan van kuće, na stolu je bio postavljen ručak sa kolačima, a kuća je bila šarena kao iz bajke, puna plastičnog cveća i druge raznobojne plastike. Zadržala sam se koliko traje jedan školski čas, a Merima mi je spremila pune kese plastičnih stvarčica: cveća, šoljica, vazica, činijica... Bila je srećna kad me je tako dopratila do moje kuće.

Događaj sa „vaškama“ je bledeo, jer vaške niko nije video, a Merima je periku nosila još neke vreme.

U međuvremenu, Mira Savić se sa svojim roditeljima odselila iz Šapca u Sremsku Mitrovicu. Osetila sam veliku prazninu, jer mi je nedostajala.

Na početku sedmog razreda, dolazi razredni starešina u odeljenje, i kad je čas odmakao on se, tobože, setio da mi kaže da treba hitno da odem kod direktora škole i  preuzmem neko pismo koje je za mene stiglo tih dana. Noge su mi se odsekle! Kakvo pismo može da stigne za mene i da ide preko direktora škole? Sva pisma koja stižu u školu tetkice razdele još na odmorima.

    –Moraš lično da ga potpišeš. Trči kod direktora!

Brzo sam pretrčala dugački hodnik, dok su mi se pred očima nizali brojni crteži čiji sam autor, a koji su visili visoko po zidovima cele škole. Gledala sam ih, kao da sam od njih tražila zaštitu. Za minut sam se našla u direktorovoj kancelariji.

    –Polako, polako, što si se tako zadihala? – stišavao me je direktor škole. – Zovu te iz Glasa Podrinja da podigneš neku knjigu. To je sutra, u podne. Idi sama, slobodno, imaćeš peti čas opravdan.

Redakcija Glasa Podrinja obeležavala je neku godišnjicu, a posebno redakcija za decu. Pozvali su iz svih škola u Šapcu đake čiji su radovi pohvaljivani da lično podignu poklone – knjige, a đacima iz unutrašnjosti slali su poštom.

Otišla sam i dobila svoju knjigu – Narodne pripovetke, knjigu koju i danas čuvam. Tada sam upoznala Momu Boškovića, koga sam mnogo kasnije srela u Beogradu kao urednika Prvog programa Radio Beograda.

Ubrzo sam krenula u osmi razred. Bila sam pretrpana obavezama. Počela sam da odlazim na časove crtanja kod slikarke Mare Jelesić, ali srpski jezik mi je bio prioritet. Nijednom nisam dozvolila da me nastavnik uhvati u neznanju. Čak je od mene tražio da povremeno objasnim i drugima neke lekcije iz gramatike.

 Činilo se kao da je nastalo neko primirje između nas, kao da je smekšao prema meni, kao da je postao bolji čovek? U osmom razredu bili smo svi okupirani prijemnim ispitima za srednje škole.

Za nas „osmake“ kraj školske godine počinjao je odmah posle prvog maja. Tada je većina nastavnika zaključivala svoje ocene, ali ne i naš razredni starešina, što je zbunjivalo i nas i druge  nastavnike. On se ponašao kao da nije kraj školske godine, a ni kraj našeg osmogodišnjeg školovanja. Svaki čas je predavao nešto novo, a mi smo se već uveliko bili opustili.

Pet dana pred kraj školske godine počeo je da nas ispituje. Kad nije mogao da pronađe šta ne znamo, setio se pesme Vladimira Nazora – „Titov naprijed“, o kojoj je govorio prethodnog dana. Nikome nije bilo jasno da li je pesmu trebalo da naučimo napamet, ali je samo meni dao jedinicu mastilom u dnevnik. Jedinica je bila toliko velika da je poništila olovkom zaključenu peticu i one crvene petice iz pismenih zadataka.

    –Evo tebi jedna velika jedinica i sad ćeš imati zaključenu dvojku iz srpskog! Pa da vidim kako ćeš se sa mojom dvojkom upisati u gimnaziju?

To je učinio tako strasno, samo nekoliko dana pred maturu i kraj osmogodišnjeg školovanja. Malo je falilo da se onesvestim, ali iz mene je u momentu pokuljao sav bes i sva potiskivana mržnja prema tom jadniku:

    –I sa Vašom dvojkom, ja ću se upisati u gimnaziju!

On se samo vampirski i cinično nasmejao, a njegova objektivno ružna, ćelava, krupna glava, ličila je na strašilo.

Naravno, imao je on svoje ime i prezime, ali ni po čemu nije zaslužio da ih pomenem.

Ubrzo sam počela da se spremam za prijemni ispit sa mojim drugom Petrom Rajčevićem, najboljim matematičarem u razredu. On je svakodnevno iz Klenka, preko starog mosta, biciklom dolazio kod mene i zajedno smo spremali i srpski i matematiku.

Od 120 đaka koji su primljeni u Šabačku gimnaziju, nas dvoje smo zauzeli četvrto i peto mesto.

Pisano od Uskrsa do Đurđevdana 2012.