ŠABAČKA GIMNAZIJA "VERA BLAGOJEVIĆ"

Mom razrednom, profesoru Pavlu Josiću

sabacka gimnazija

Skoro dve godine razmišljala sam kako da ovu temu preskočim i zaboravim, a onda je ona počela da me proganja. Shvatila sam da ne mogu da krenem dalje ako sve ovo ne obelodanim i ako ne podelim sa drugima.

Nije strašna, ali je previše široka i kompleksna tema, pa je nemoguće obuhvatiti baš sve što želim.

Ako bi mi neko dao zadatak da samo u jednoj rečenici rezimiram taj period, rekla bih: za mene je to bila bajka od četiri godine u kojoj sam se osećala kao pepeljuga!

U priči ću biti samo voditelj, a događaji će se sami prepričati i predstaviti. Sigurna sam.

Posle uspešno položenog prijemnog ispita, postala sam đak najprestižnije srednje škole u Šapcu, Gimnazije "Vera Blagojević". Šabačka gimnazija je po svojim kvalitetima bila visoko rangirana, u samom vrhu gimnazija u ondašnjoj Srbiji.

Polovinom šezdesetih godina prošlog veka, u njoj je radilo nekoliko profesora, ruskih emigranata, koji su bili ne samo visoko profesionalni, već i veoma strogi i nepotkupljivi. Bili su pred penzijom. Njih nije zanimalo gde nam rade roditelji, na kakvim su funkcijama, nisu želeli da pamte naša imena, pa samim tim nisu ni primali roditelje na razgovor. Jedino njihovo merilo bilo je znanje, i samo to su od nas tražili. Predavali su uglavnom prirodne nauke, matematiku, fiziku, hemiju i biologiju.

Sećam se profesorke Domne. Predavala je hemiju i podsećala je na kakvu rusku groficu, sa bundom dugačkom do zemlje, dugim, crveno lakiranim noktima, farbanom kosom i elegantnom muštiklom, koju bi gasila pred ulazak u kabinet.

Nikome nije znala ime. Čim bi ušla u kabinet za hemiju osećala se kao carica u svome dvorcu, superiorno bi dodirnula epruvete svojim elegantnim prstima punim prstenja i odmah počela da postavlja pitanja u vezi sa ogledom. Tek kada bi dobila zadovoljavajući odgovor, pitala bi za ime, da upiše ocenu.

U svakom odeljenju bilo je đaka koji su imali slabe ocene iz predmeta koje su predavali pomenuti profesori, a često i još nekoliko slabih iz drugih, pa su se neki đaci zbog toga nakratko ispisivali iz šabačke gimnazije i preseljavali se kod rođaka u Loznicu, Sremsku Mitrovicu, Šid, Rumu, Novi Sad ili Beograd i u sledeći razred se vraćali sa vrlo dobrim uspehom.

Ja sam upisana u prvo odeljenje kome je razredni starešina bio magistar istorije, profesor Pavle Josić, čuveni "Paja Ofaj". Stariji đaci su nam rekli da je strog profesor i da ga u gimnaziji svi slušaju.

Moja prvobitna tajna želja bila je da mi gimnazija posluži kao tranzit ka upisu na akademiju i maska da zavaram roditelje kako mi je gimnazija osnov za neki budući fakultet, koji su oni smatrali relevantnim.

Koliko smo puta u životu pravili planove, a slučajnosti su nas okrenule u dijametralno suprotnom smeru, menjajući nam, čak i pravac?

I u mom slučaju sve je bilo suprotno od prvobitne ideje "kupovanja vremena."

U prvom razredu likovno mi je predavao nastavnik Dušan Ilić koji nas nije mnogo gnjavio, jer je odmah shvatio da likovno, osim mene, nije nikoga zanimalo, pa se nije ni trudio. Mene je gledao sa simpatijama, a s obzirom da nije završio akademiju, nije hteo da mi daje ozbiljne savete. U drugom polugodištu nastavnik je ispred zgrade gimnazije, u školskom dvorištu, počeo da pravi spomenik u slavu narodnog heroja Vere Blagojević i drugih gimnazijalaca poginulih u Drugom svetskom ratu.

Ne znam kako su izgledali njegovi časovi u drugim odeljenjima, ali u našem, meni je dao zadatak da ga zamenjujem dok je on napolju radio oko spomenika.

Moji drugari su za to vreme učili druge predmete i tih četrdesetak minuta prolazilo je kao tren.

Nastavnik je žurio da do kraja školske godine završi spomenik, jer je planirao da se preseli u Loznicu.

Prvi razred pamtim po tome što se niko ni u čemu nije isticao. Vukovci su bili kao "mrtve žabe", a i predmeti su bili dosadni i nezanimljivi.

Razredni je predavao istoriju koja nikoga nije zanimala, ali on je voleo svoj predmet i sa uživanjem je pričao po ceo čas, šetajući između redova klupa i često je ponavljao uzrečicu "ovaj, ovaj", koja je odzvanjala kao "ofaj, ofaj" po kojoj je dobio nadimak "Paja Ofaj."

Za vreme njegovog časa neki đaci su krišom čitali lektiru iz srpskog, neki su učili druge predmete ili su kroz otvorene prozore gledali košarku i rukomet na velikom školskom igralištu, a ja sam crtala po svim stranicama udžbenika.

Meni je od prvog do četvrtog razreda bila draga i ostala mi u prijatnom sećanju mlada profesorka engleskog jezika, Radinka Adžija. Bila je elegantna i kultivisana žena kod koje sam sve četiri godine imala peticu. Uvek vesela, bila sam joj simpatična, pa je često drugim đacima isticala "kako je Slobodanka uvek pozitivna i treba da se na nju ugledate. Deco, ako sad u ovim najlepšim godinama odrastanja niste veseli, pa kad ćete onda? Nemojte biti toliko ozbiljni, kuda žurite? Opustite se i sa radošću pustite mladosti da vas vodi..."

Zbilja, to je ono što je meni najviše smetalo kroz celu gimnaziju. Đaci su bili suviše kruti i ozbiljni, ulaskom na vrata gimnazije poprimili su stroge maske, kao da su i sami profesori, poprimili su odličja starosti.

Gimnazija je u gradu važila kao stroga i ozbiljna škola, na daleko višem nivou od svih drugih škola i đaci su postajali toliko umišljeni, da su se jedva javljali svojim vršnjacima iz susedne Ekonomske škole, a prelazili bi na drugu stranu ulice, samo da ne bi pozdravili druga iz osnovne škole koji je pohađao zanat u Školi učenika u privredi.

Ko je stvarao te snobove – ne znam, ali profesori su nam bili krajnje časni i normalni ljudi od kojih ta anomalija nije mogla nikako da potekne.

Gimnaziju su zaista pohađala deca šabačkih lekara, inženjera iz fabrike "Zorka", sudija, advokata, direktora, profesora, opštinskih političara, ali, bilo je i dece sa sela, dok su druge srednje škole pohađala deca slabijeg imovinskog stanja, ona koja nisu nameravala da nastave školovanje na fakultetima, već su imala za cilj da se odmah zaposle.

Između medicinskih tehničara, budućih učitelja, hemičara, muzičara, i đaka drugih škola, na ulici ste sa sigurnošću mogli prepoznati gimnazijalca; ne po teget uniformi (imali su i drugi slične), već po načinu hoda, po ozbiljnosti i uštogljenosti, po visoko uzdignutoj glavi, po škrtom osmehu i nekoj virtuelnoj nedodirljivosti. Gimnazijalci su uvek bili dovoljni sami sebi, dok su se đaci iz drugih škola viđali i sretali u grupama, nasmejani, veseli i opušteni. Gimnazijalcima niko nije bio ravan.

Baš zbog te neprirodne umišljenosti, zbog neke besmislene arogancije i sebičnosti, zbog neopravdane sujete koja je "krasila" moje drugare iz gimnazije, dugo sam ovu temu izbegavala i da dodirnem, sve dok mi se sama nije nametnula i jednostavno više nisam mogla da je zaobilazim.

Nisam mogla da je zaobiđem i nanesem nepravdu plejadi sjajnih profesora koje sam srela i koji su strpljivo, sa puno plemenitosti gradili moju ličnost i kojima hoću da uzvratim sa istom radošću. Nisam mogla da zaobiđem taj uzbudljiv period mog sazrevanja kad je moja duša pevala i razvijala se u bruj energija, nisam mogla da zaobiđem Dom omladine iz koga je ključala najkreativnija energija, a ni nadaleko čuven šabački korzo, kao rasadnik najlepših momaka i devojaka.

Latinski jezik predavala nam je stroga, elegantna, visoka gospođa u godinama koju ću pamtiti celog života. U prvom razredu imala sam peticu, čak sam joj bila i miljenica, da bi mi u drugom razredu, bukvalno na poslednjem času, dala jedinicu, jer sam joj navodno "pričom ometala čas." Profesorka je veoma držala do sebe, bila je hladna i bezosećajna i stalno se ogledala u staklima brojnih prozora po učionicama i dugim hodnicima.

Ta jedinica meni nije bila važna, jer mi je ionako zaključila četvorku, ali mi je presekla neku euforičnu radost i potpuno me dekoncentrisala. Pošla sam kući razmišljajući o njenoj bezočnosti i potpuno isključena iz svake realnosti, dakle potpuno odsutna, prelazila sam prelaz preko crvenog svetla na semaforu, dok je ulicom jurio teški kamion velikom brzinom. Uz strašnu škripu kočnica zakočio je tik ispred mene, a ja sam se tek tada "probudila." Ukočila sam se nasred prelaza, dok je vozač iskočio iz kamiona i počeo da viče na mene.

Imao je pravo i da me istuče, ne bih se ljutila na njega, bila sam ljuta na svoju profesorku koja me je tako bezosećjno kaznila. Da ironija sudbine bude veća, ona se razvela i doselila u Beograd, a kad sam počela da izlažem slike, javno se hvalila kako me je obožavala u šabačkoj gimnaziji.

Matematika se u prvom razredu svodila uglavnom na geometriju i nju sam odlično znala, čak mi je predstavljala i zadovoljstvo, sve do drugog razreda, kad je taj predmet preuzeo neki nastavnik koga su zvali Nišlija, u stvari suprug pomenute profesorke.

Srpski jezik i književnost predavao nam je odličan profesor, Živko Komanović, ali je u mislima često bio odsutan, jer se razvodio od svoje supruge Milene, koja nam je predavala nemački jezik i književnost.

Prvi razred je za mene bio manje-više dosadan i, da bih razbila dosadu, i dalje sam odlazila kod prepametne i drage gospođe Mare Jelesić, šabačke slikarke.

Taj razred mi nije ništa obećavao, profesori su bili manje-više obični, predmeti poput opštih mesta, drugovi i drugarice nezanimljivi, osećala sam se nezadovoljno i potišteno, htela sam nešto više, i bolje, i drugačije, ali se ništa nije dešavalo.

Ceo svet se menjao; u svetu je hipi pokret pravio revoluciju propagirajući slobodu misli i govora, deca cveća su uzburkala sve oko sebe, ceo svet je vrio od ideja, a naša gimnazija – kao neka baba.

Između prvog i drugog razreda bila sam prilično uznemirena i nestrpljiva, pa sam čvrsto odlučila da moram da iskoračim sa mrtve tačke. Jedina osoba sa kojom sam o svemu tome razgovarala opet je bila osamdesetogodišnja Mara Jelesić koja je iskreno podržala devojčicu od petnaest godina.

Ona me je satima slušala i svojim mudrim savetima davala smisao mojim planovima.

Početkom školske godine, sa blokom punim radova, u neko rano oktobarsko jutro, sačekala sam u biblioteci Likovne akademije profesorku Ljubicu Cucu Sokić da oceni moje radove.

Pre odlaska u Beograd, nekako sam morala da zatražim taj jedan slobodan dan od razrednog starešine.

Kad sam mu rekla da moram da otputujem u Beograd, profesor Paja se skoro uplašio. Onako krupan i uvek blago nasmejan, povukao me je ustranu i u strahu upitao: "Da nećeš na neko ispitivanje? (Mislio je na medicinsko ispitivanje). Meni možeš slobodno da kažeš, neće niko znati". Paja je inače bio bolećiv prema bolesnim osobama, jer je i sam imao dijabetes.

Nisam želela da izvrdavam, rekla sam mu istinu.

"Profesore, prosto, moram da vidim na čemu sam, i molim Vas, nemojte nikome reći".

Paja se ozario i obodrio me uz blagi zagrljaj:

"Biće sve dobro, biće sve dobro i ofaj, sutradan odmah u pola osam da me sačekaš ispred kancelarije i da mi sve po redu ispričaš kako je bilo".

Do tog momenta nisam znala da je istoričar Paja izuzetno voleo umetnost i iskreno, kasnije ćete videti, i od sveg srca, navijao da uspem.

Kao što se zna, Cuca me je izvanredno prihvatila i ponudila se da me prati sledeće tri godine, sve do upisa na likovnu akademiju.

Otkako sam se vratila iz Beograda, moj život se potpuno preokrenuo. Sve je krenulo drugačije, uzbudljivije i ubrzanije. Ništa više nije bilo ni dosadno, ni teško, ni nemoguće, mada je bilo svakojakih situacija.

Moj život je dobio smisao, dobila sam nevidljiva krila kojima sam čas letela, čas lebdela i potpuno sam se razlikovala od svojih racionalnih, uštogljenih i sebičnih drugova i drugarica.

Razredni starešina se ophodio prema meni kao prema rođenoj kćerki, a i većina profesora je bila pod njegovim uticajem.

Drugi razred gimnazije mi je tako počeo, kao u nekoj bajci, mada nisam odmah znala kako da se organizujem i započnem crtanje studija koje mi je Cuca dala kao domaći zadatak.

Razredni se sam ponudio da on pozove kolegu iz Pedagoške škole, profesora likovnog, Igora Belohlaveka, i da ga zamoli da mi ustupi vreme za rad u ateljeu njihove škole.

Odlučili smo, ipak, da sačekamo tek završeni konkurs za profesora likovnog u gimnaziji. I, zaista, za nekoliko dana, u školu nam je stigao lep, mlad i ozbiljan gospodin iz Beograda. Bio je to vajar Nikola Košević koji je tek završio vajarstvo na Likovnoj akademiji.

Baš sam se obradovala njegovom dolasku, ali je on došao samo na godinu dana, jer ga je posle toga čekalo drugo radno mesto.

Oduševila me je njegova srdačnost i jednostavnost. Bio je iskren i dobronameran kao i Cuca, smesta me je uzeo za ruku i poveo u Pedagošku školu, sa željom da se i sam upozna sa cenjenim, starijim kolegom Igorom Belohlavekom.

Profesor Belohlavek nas je oboje primio otvorenog srca i odmah mi ponudio jednu od dve prostorije njihovog velikog likovnog ateljea sa puno kvalitetnih odlivaka glava i aktova. Štaviše, ponudio mi je i ključ svoje biblioteke pune retkih knjiga i monografija iz likovne umetnosti.

Konačno sam u Nikoli Koševiću dobila beskrajno dobrog i strpljivog sagovornika, a ja sam bila veoma radoznala, sa bezbroj pitanja, jer je likovno u gimnaziji bio sasvim marginalan predmet.

Profesor Košević me je redovno obilazio u Pedagoškoj školi u koju sam, skoro svakodnevno, odlazila.

I danas pamtim naše razgovore kroz šetnje po dugačkim šabačkim ulicama. On je bio ubeđen da ću biti primljena iz prvog puta na likovnu akademiju, što je posebno radovalo mog razrednog.

E, da ne bi bilo baš sve potaman i da bi me neko, nekako, smirio, pobrinuo se "gospodin slučaj".

Dok me je većina profesora „gotivila“, što je bila zasluga mog razrednog, a delimično i moja, onaj nastavnik matematike je iz čistog mira "uzeo pik" na mene. Desilo se to odmah posle pismenog zadatka iz matematike, kad sam jedina tačno uradila svih pet zadataka. Umesto da mi da peticu, on je počeo da se iščuđava, pa potom i da se iživljava, a onda me je prozvao da odgovaram usmeno na tabli. Kad sam uspešno opravdala ocenu sa pismenog, nije bio zadovoljan, pa mi je postavljao nove i nove zadatke, trudeći se ne samo da me zbuni već i da me verbalno izazove, pa da me pošalje na disciplinsku komisiju.

Jadan čovek! Nije znao da sam pod zaštitom, pa je iživljavanje nastavio i sledećeg časa matematike prozivajući me da svaki čas nešto odgovaram. Ali, trećeg časa, sledeće nedelje, ja sam odbila da izađem pred tablu, odbila sam čak i da odgovaram.

"Odbijaš, devojko, da izađeš na tablu?" – tobože nije znao moje ime, dok su mu pijane oči đavolski kolutale na sve strane.

"Odbijam! Neću više da se nada mnom iživljavate, neću da izađem na tablu i dajte mi koliko hoćete jedinica!..."

Bilo je zaista dramatično. Ne znam ko bi izdržao da ga neko ovako maltretira? Bila sam u isto vreme i povređena i ponosna i ljuta. Htela sam da pobegnem iz učionice, ali ovaj pijanac, ma koliko bio u šoku, nije mi dozvolio da prođem pored njega i izađem napolje.

Vrhunac njegovog iživljavnja bio je spektakl koji mi je odmah priredio. Zasukao je svoj šljampavi i izgužvani rukav, umirio drhtavu ruku i njome mi, polagano, strasno i natenane, ispisao jedinicu do jedinice u celom kvadratiću za matematiku!

Ceo razred je to gledao sa nevericom. I oni su bili šokirani, ništa im nije bilo jasno. Samo sam ja znala o čemu se radi, ali pošto sam bila u oblacima zbog lepih stvari koje su mi se dešavale na drugoj strani, iako ljuta, postala sam ravnodušna. Utešila sam sebe da će se do kraja godine već nešto desiti, valjda ću imati neku dvojčicu, jer za likovnu akademiju ionako mi nije važan uspeh, već položen prijemni ispit.

Nišlija je bio jedini nastavnik u gimnaziji pred ped penzijom, pa, iako je donet zakon da u srednjim školama mogu predavati samo profesori sa fakultetskim diplomama, nisu ga dirali, već su ga samo rotirali na društveni smer, dok je njegova supruga, profesorka, ostala na prirodnom smeru.

sglogo

On je bio i prvi komšija mog razrednog starešine iz osnovne škole, istog onog osvetoljubivog nastavnika koji mi je poslednjeg časa u osmom razredu dao jedinicu iz srpskog jezika zbog pesme Vladimira Nazora „Titov naprijed“, nadajući se da će me tako sprečiti i onemogućiti da upišem gimnaziju. Kako mu osveta nije prošla, ubedio je ovog jadnika da on nastavi sa osvetom. Obojica su bili infantilne ličnosti, nedorasle pedagoškom radu. Nisu mogli ni da pretpostave da će nevinom detetu Nebo biti zaštita, a pošto su obojica bili okoreli komunisti, nisu znali da postoje anđeli čuvari.

Svoju muku i nesreću iz matematike, ja sam kompenzovala radošću koju mi je doneo odlazak u Pedagošku školu i susreti sa profesorima likovnog, Nikolom Koševićem i Igorom Belohlavekom. Oni su unosili radost u moj mladalački život razvijajući optimističku veru da će ružne stvari i dolaziti i odlaziti.

Sve se zbilo u drugom razredu, krajem novembra, kad je moj razredni bio nedelju dana odsutan zbog nekog jugoslovenskog seminara na Bledu.

Prva koja je videla moje jedinice iz matematike, bila je profesorka geografije, Olga Jojić. Bila je to lepa i negovana žena, supruga poznatog šabačkog lekara, uvek dobro obučena i uvek u cipelama sa visokim potpeticama, volela je da šeta ispred geografske karte i između naših klupa. Usred predavanja, napola rečenice, pogled joj je pao na imenik i moje jedinice koje su se nalazile odmah do njene petice iz geografije.

"Šta je ovo, Slobodanka?"

Ja sam se već ohladila i samo sam slegla ramenima dok su joj drugi objašnjavali da se pijani Nišlija iživljavao "jer mu je bilo krivo što je neko sa društvenog smera rešio tačno sve zadatke na pismenom."

Zgodno objašnjenje, ali nije bilo istinito. Samo sam ja znala pravi razlog.

Profesorka je prekinula svoj čas i počela da ispituje okolnosti pod kojima je upisano jedanaest jedinica i čak zaključena jedinica iz matematike, iako je do kraja polugodišta ostalo mesec i po. Ona je bila na čelu gimnazijskog saveta. Izlazeći sa časa, autoritativno mi je obećala da će ona sve to srediti, a da ja „gledam druge predmete“.

Međutim, nije se ništa desilo. Sedi i istrošeni starac nije je ni pogledao, samo je odsutno mahnuo rukom i krenuo svojim putem. Tek to je dodatno iznerviralo energičnu profesorku koja je u prvi ponedeljak sačekala mog razrednog i sve mu ispričala, a naročito je bila povređena što ju je kao profesorku, ignorisao „tamo neki nastavnik“.

Razredni me je odmah pozvao i u praznoj profesorskoj zbornici sve sam mu razjasnila, počev od osnovne škole. Paja me je, sa smeškom, slušao i u samo nekoliko rečenica zaključio: "Vrati se ti sad u učionicu, nikome ništa nemoj da pričaš, od sutra, do kraja školovanja, imaćeš četvorku iz matematike. I nemoj više da uzimaš privatne časove iz matematike, štedi vreme za crtanje i čuvaj pare za boje i četke, trebaće ti. A ja znam kako ću to sa njim završiti!"

Kao vihor, poletela sam ka učionici, neki profesor je nešto predavao, nisam ništa čula, bila sam neobično uzbuđena. Tada sam prvi put u životu shvatila šta je moć i to moć u rukama samo jednog čoveka. Kakva blagodet, ako je ta moć u rukama čestitog čoveka!

I to je bilo zaista fascinantno: na prvom sledećem času matematike sve jedinice su pretvorene u četvorke sa velikom zaključenom četvorkom, a ja do kraja školovanja više nisam imala nikakvih problema sa matematikom. Čak mi se i nastavnikova supruga, profesorka matematike, sačekavši me ispred škole da pođemo zajedno kući, izvinila i obećala da ne treba više ničega da se plašim, jer je i ona dobila zadatak da ga leči od alkohola.

Za kratko vreme, nastavnik je prestao da pije, postao je miran i tih i svi su od njega imali koristi.

Tako sam za samo dve nedelje doživela dva stresa: i pakao i raj, a da ni za šta nisam bila kriva.

Ispričala sam ovo s razlogom, znajući da ljudi na poslu i u svakodnevnom životu često nepravedno doživljavaju ovako bespotrebne stresove na koje ne mogu da utiču.

Na svoju radost, ceo zimski raspust provela sam u praznom i toplom ateljeu Pedagoške škole, skoro sama. Ponekad bi me samo nakratko posetio domar škole. Profesor Belohlavek je otputovao negde na skijanje, moj profesor Nikola Košević u svoje mesto, ja sam crtala razne biste i uz muziku uživala u knjigama iz Igorove bogate biblioteke.

U drugom polugodištu, profesor je pregledao sve moje dotadašnje radove; i one koje sam radila ugljem, tušem i olovkom, i akvarele, i tempere, i uljane slike koje su rađene kod slikarke Mare Jelesić i napravio je odabir od 33 rada koja je izložio u maju za Dan škole u Svečanoj sali Gimnazije. Svi su me tada zapazili, što mi je donelo dodatnu popularnost i još veće simpatije određenih profesora, dok se moj razredni ponosio.

sabacka gimnazija

Razred sam završila sa odličnim uspehom, ali sam bila vrlo tužna zbog praznine koja je nastala odlaskom profesora Koševića iz naše škole i našeg grada.

U Pedagoškoj školi srela sam mnogo sjajnih momaka i devojaka, mnoge sam sretala na šabačkom korzou koji je bio nadaleko čuven po lepim devojkama i zgodnim momcima. Bilo je to zborno mesto mladosti, ljubavi i lepote, mesto plamtećih emocija i eruptivne energije. Najzgodnije su bile devojke iz srednje medicinske škole, a odmah iza njih iz pedagoške, dok gimnazijalke niste mogli da sretnete na korzou. To je za njih bio blam, nešto kao aut, nešto ispod njihovog nivoa i ni na kakvu prevaru niste ih mogli dozvati na taj plato neslućene radosti i ogromne lepote. Tek poneka je ponekad, takoreći protrčala korzoom, žureći da se što pre izgubi. Iskreno govoreći, skoro i da ne pamtim lepe devojke iz gimnazije, bile su to bubalice nespremne na žar mladosti.

Nemaju pojma šta su izgubile! Kafići nisu postojali, na korzo nisu dolazile, u Dom omladine takođe nisu svraćale, ni u Narodni muzej, a ni u Gradsku biblioteku.

Šta su one radile – ne znam. Kad sam više puta pokušala da ubedim svoje drugove i drugarice iz odeljenja da dođu na neku tribinu, koncert, izložbu, predstavu ili da se samo družimo u Domu omladine, blago rečeno – sprdali su se! Za njih se tamo okupljao neki plebs željan jeftine zabave. Oni su sanjali šefovska mesta i direktorske fotelje u državnim firmama u kojima će ih vozači voziti, pa takoreći neće ni sretati te "autsajdere."

Već u trećem razredu svi su se javno izjasnili da žele samo medicinu, prava i ekonomiju "jer je to jedino donosilo lovu."

Tada sam donela neopozivu odluku da posle završene gimnazije ne dolazim na susrete generacija. Činilo mi se da će oni imati vile, bazene, "avione i kamione", a ja sa svojom umetnošću možda neću imati ni gde da spavam.

Gimnazija se, verujem, danas više ponosi svojim entuzijastima i individualistima nego prosečnim i anonimnim lekarima, pravnicima i sudijama koji odrađuju svoj posao, jer više nikada nisam srela nikoga iz svog bivšeg razreda.

Mene su nagovorili da prihvatim funkciju predsednika odeljenjske zajednice, ne bi li me tako koristili za sve i svašta. Tako je i bilo.

Kako sam perfektno znala nemački jezik, svima sam pomogla da ga savladaju, crtala sam im neprekidno radove iz likovnog, koje nam je u trećem razredu, zajedno sa muzičkim, predavala mlada pijanistkinja iz Beograda. Nije mi to bilo teško, osim jedne, malo teže žrtve koju sam, zbog razreda, sama podnela.

Naime, fiziku nam je predavao mladić koji je tek diplomirao i odmah dobio radno mesto u našoj gimnaziji. Bila sam ponosna, jer je njegov otac iz Lipolista bio naš porodični kum. Fizika je spadala u teže predmete i trebalo je da imamo pismenu vežbu. Tog dana ubediše me da zamolim profesora Tomu da nam odloži pismenu vežbu i da umesto nje predaje novo gradivo.

"O čemu ti, Slobodanka govoriš? Niste spremni! Pa dobro, evo tebi jedna jedinica u ime svih, a ja ću da predajem."

Toma više nikada nije hteo da mi da peticu, a održao mi je i predavanje van zgrade gimnazije o tome "kako su žrtve u ime odeljenja opšte mesto i prvoklasne gluposti i da to više nikada ne činim."

"Jesi li videla svojim očima? Niko se nije ni pomerio s mesta, a kamoli uzbudio kad sam tebi dao jedinicu. Kao da se ništa nije desilo..."

Naravno, Tomo, istina je, pa zbog toga i pišem ovaj tekst.

U Beograd sam putovala svaka dva-tri meseca, noseći Cuci radove na korekturu koje mi je sada birao profesor Igor Belohlavek. Ona me je nekad primala u svome stanu u Braće Jugovića 23, nekad u svome ateljeu u potkrovlju Kolarca, a nekad i u biblioteci Akademije. Bila je izuzetno zadovoljna mojim radom, a to je pored mene najviše radovalo mog razrednog i profesora Belohlaveka.

Pored crtanja u Pedagoškoj školi, subotom i nedeljom bukvalno sam "visila" u Domu omladine, a za vreme državnih praznika cele dane sam provodila u Narodnom muzeju, crtajući za male honorare arheološke iskopine iz neolita nađene na lokalitetima Cera i Benske bare u Šapcu.

Kroz šabački korzo prošla bih kao vihor skoro svako veče i svi su me znali, a pošto sam bila glasna i vesela, moj smeh se čuo od početka do kraja korzoa. Imala sam potrebu da svakoga sretnem a onda bih trčala kući da čitam obimnu lektiru iz srpskog.

U trećem i četvrtom razredu srpski jezik i književnost predavao nam je mladi i strogi profesor, Stanko Petrović. Svakog časa je davao po nekoliko jedinica onome koga bi uhvatio da nije pročitao celu knjigu. Mene je obožavao! Dobro ste čuli, baš tako. Ja sam pričala iz časa u čas, iz dana u dan; čas o glavnom, čas o sporednim likovima u delu, pa o vremenu, prostoru, stilu, kompoziciji, piščevoj ideji, mome zaključku. Stalno me je neka ideja vodila dalje i dalje, pa ako bi zvonilo za kraj časa, Stanko bi prihvatao da nastavimo i sledećeg. Tako sam svoje drugare spasavala od jedinica i kupovala im vreme da pročitaju sledeću knjigu.

Šta god bih predložila, profesor Stanko bi prihvatio, a oni su zaključivali da me profesor nije ni slušao, već da sam ga "začarala zelenim sjajnim očima."

Priznajem: nisam bila obična! Imala sam biserne zube i večiti osmeh, pa pošto sam se stalno osmehivala i oči su mi se sjajile, što je uz dugu, sjajnu i uvek čistu kosu, davalo poseban šarm, to je ostavljalo utisak na ljude.

Zahvaljujući Stanku, u gimnaziji sam se načitala knjiga i knjiga, ali sam uvek razvijala i kritičku svest o svemu pročitanom. Nijednom nisam došla na čas bez pročitane knjige, a svaki dan smo imali jedan, čak i dva časa srpskog jezika i književnosti.

Uveče bih rano legla u krevet, što činim i danas, ali sam zato navijala sat u pola dva noću da bih ujutru do sedam stigla da naučim engleski, nemački, logiku, sociologiju, filozofiju... Često sam uspevala da savladam samo polovinu predmeta, jer su bili veoma obimni, a profesori vrlo zahtevni. Srećom, razredni mi je mnogo pomogao, jer su me, po njegovoj preporuci, neki profesori ispitivali onda kada sam ja spremna!

Gimnaziju sam pohađala uvek pre podne, nekad bih trčala kući na ručak, a nekad bih odmah nastavljala u suprotni deo grada, u Pedagošku školu, a uveče bih se preko centra vraćala kući. To je bila matematička dijagonala kojom sam hodala pune tri godine.

Kad sam se upisala na Akademiju, Stanko je prešao u opštinu i postao referent za kulturu. Tada mi je mimo znanja i protiv želje mojih roditelja sredio papirologiju za studentski kredit, za šta su oni saznali tek na kraju studija, kad mi je bio u celosti otpisan.

Četvrti razred je prošao kao tren, bio mi je i težak i dramatičan. Trebalo je održati odličan uspeh, ne više zbog sebe, već zbog profesora koji su to od mene očekivali. Lektira je bivala sve obimnija, filozofija kod profesora Radoslava Petrovića teška i komplikovana, odlazila sam i dalje kod Cuce Sokić, i dalje sam mnogo crtala, ali ne više studije u ateljeu, već akvarele na staroj šabačkoj tvrđavi.

U Domu omladine uspešno je startovala grupa Boje i reči, čiji sam bila osnivač sa svojim drugarima iz drugih škola. Održavali smo izložbe i pesničke recitale, štampali knjige poezije, plakate i kataloge, dolazili su nam u goste vršnjaci iz Loznice, Brčkog, Županje, Zvornika, Šida, Rume, Sremske Mitrovice, naši su takođe putovali kod njih, a ja nažalost nisam imala vremena za to.

Za sve to vreme moji drugovi i drugarice nisu hteli ni da privire, bar reda radi, da vide šta ja to radim u Domu omladine, ili u Narodnom muzeju, šta se to uopšte dešava u njihovom gradu?

Oni su bubali predmete, jurili ocene za odličan uspeh da bi se bez prijemnog upisali na svoje fakultete i već u gimnaziji se spremali za virtuelne direktorske fotelje koje su glasno sanjali. Meni ni danas nije jasno kako sam sve postizala, i još da im prepričam lektiru, da im objasnim neku lekciju iz filozofije, da im pokažem nemački, da im nacrtam rad iz likovnog...? Ne znam šta su oni radili sa svojim vremenom, bar da su se bavili nekim sportom?

U četvrtom razredu srela sam u Šapcu na otvaranju jedne naše izložbe u Narodnom muzeju slikare Zdravka Milinkovića, Miomira Radovića i Ganeta Milosavljevića koji su bili vojnici u šabačkoj kasarni "Mika Mitrović." Zdravko mi je vršio korekture, naučio me nekim slikarskim veštinama i, naravno, oslobodio me tenzije pred nastupajući prijemni ispit na Likovnoj akademiji.

Četvrti razred je bio izuzetno težak, zbog vrlo strogog i zahtevnog profesora filozofije, Radoslava Petrovića. Meni je filozofija bila zanimljiva i šteta je što za nju nisam imala više vremena, ali smo zato profesor Petrović i ja u hodu pričali, raspravljali, a vrlo često smo dugo, dugo ostajali u diskusiji ispred kapije njegovog dvorišta. Da profesor nije morao da popije neki lek u određeno vreme, ko zna, do uveče bismo diskutovali. Bio je to stariji, visok, elegantan gospodin zapadnjačkih manira i nervirale su ga sitne šićardžije kojima je ocena iz filozofije bila samo brojka, potrebna da završe razred.

Bilo je momenata kad je dnevnik bio pun jedinica iz filozofije, a moja petica je uvek bila "čista kao sunce."

Godinu dana kasnije, kad sam već bila na studijama, čula sam da su se roditelji pobunili i zbog strogosti profesora Petrovića, pozvali prosvetnu inspekciju da proveri o čemu se radi. Meni je sve to bilo neshvatljivo, znajući koliko su đaci bili prepredeni i kako su se služili i dovijali svim prečicama, samo da dođu do što bolje ocene, a sa što manje rada.

Profesor Radoslav Petrović je strasno želeo da filozofija mladom čoveku bude i postane oslonac u životu, osnova za formiranje sopstvene ličnosti. U meni je video svog naslednika.

Jednog dana, pred kraj školske godine, sačekao me je na izlazu iz školskog dvorišta.

"Slobodanko, šta ja to čujem? Priča se po školi da ćeš na Likovnu akademiju? Pa zar želiš da upropastiš svoj život? Znaš li ti ko su slikari? Klošari! Nismo mi bogata zemlja da to može da prođe. Lažu nas političari, Jugoslavija je do guše zadužena i siromašna zemlja da bi ti mogla ovde da živiš od slikanja. Nije to za tebe. Šteta je da tako lepa i pametna devojka završi u nekom sirotinjskom domu!...

Ja sam se samo osmehnula, klimnuvši glavom, bilo mi je vrlo neprijatno, ali u isto vreme i surovo da lažem svog starog i ozbiljnog profesora. U brzini sam smislila spasonosno rešenje: "Uzeću, profesore, filozofiju za maturski rad."

Te godine uvedeno je polaganje maturskog ispita. Ja sam se opredelila za umetnost i filozofiju sa sociologijom i književnošću. Ništa teže i obimnije. Bilo nas je samo troje iz cele generacije koji su se osmelili za tako nešto.

Maturski ispit položila sam glatko, sa svim peticama i te 1971. godine zvanično sam bila najbolji maturant Šabačke gimnazije.

Čestitajući mi na tako sjajnim odgovorima i svim odličnim ocenama, moj razredni je rekao:

"Sad možeš bez prijemnog da se upišeš na koji hoćeš fakultet, ali sad šta ti ja mogu! Takva ti je sudbina, ti baš želiš tamo gde se polaže prijemni, i ja ti od sveg srca želim da i tamo budeš ovako uspešna!"

Tako je i bilo. Prijemni na Likovnoj akademiji uspešno sam položila iz prvog puta i bila sam četvrta na spisku, a uspeh iz gimnazijskih predmeta bio mi je sjajna osnova za desetke iz teoretskih predmeta na Likovnoj akademiji.

Eh, da mogu da se vratim u samo jedan, bilo koji, razred ondašnje Šabačke gimnazije...

Pisano od Vavedenja do Svetog Nikole 2014.