BELI MILJE ILI JOŠ NEŠTO O PROFESORU MILANU KEČIĆU

Priča o profesorima sa beogradske likovne akademije u poslednjoj trećini prošlog veka sad već liči na bajku. Ali i jeste bila bajka koja pripada drugim, davnim, sretnijim vremenima. Na početku pete godine studija, moj profesor Mladen Srbinović iznenada mi je ukinuo živi model.

-Dokle ćeš da radiš aktove,aktove i samo aktove, nije ovo vreme klasičnog realizma! Kome to treba?Poslednji momenat je da kreneš samostalno, da aktiviraš svoju maštu, svoje unutarnje biće.Od gledanja u živu figuru nema ništa,to je zastarelo, kraj dvadesetog veka traži maštu, traži ličnost, traži autohtone poetike…Kad ćeš da kreneš, kad ćeš početi da tražiš svoj svet, ako ne sad i to odmah !...

miljeStana, žena koja mi je pozirala, brzo se obukla i profesor je poslao u veliku učionicu - klasu, u kojoj je učilo i radilo dvadesetak studenata treće i četvrte godine. Kad smo ostali sami započela je velika rasprava o tome šta treba da radim. Profesor mi je davao sugestije, predloge, ideje, navodio je bezbroj primera, komentarisali smo razne slike i slikare iz istorije umetnosti, otvarali smo monografije slikara koje sam ja imala u svom ormanu. Posle pet-šest sati iscrpljujućeg razgovora, profesor Srbinović je odlazeći rekao:

- Danas nemoj više ništa da radiš ! Idi kući,najbolje bi bilo da sama prošetaš pored reke da bi ti se sve izbistrilo,bilo bi dobro da napraviš neki plan od čega i kako da kreneš. Neću ti smetati bar desetak dana,dotle ćeš nešto smisliti.

Bila sam sama u maloj klasi, učionici, nekadašnjoj kancelariji slikara i revolucionara Đorđa Andrejevića Kuna,tačno na onom mestu na kome je danas Titov mauzolej.Kad je profesor Srbinović otišao, glava mi je brujala,bacila sam se u ogromnu, monumentalnu kožnu fotelju, pokojnog Kuna i od muke i nervoze - zaspala !

Probudilo me je čegrtanje jednog miša koji je živeo negde u dubini fotelje, a u međuvremenu , na vrata je zakucao i kolega Miodrag Stojanović iz susedne Kečićeve klase , tražeći na pozajmicu čekić i malo terpentina. Osećala sam se nemoćno,rečeno danasnjim jezikom- frustrirano i od nervoze pojela sam čitavu kutiju keksa !Te noći nisam spavala. Ozbiljno sam shvatila da je to prekretnica, da “od studenta umetnosti treba postati- umetnik”.Bila je to poslednja godina studija i svi ambiciozni studenti imali su isti problem. Nikome nije bila bitna diploma , jer je na akademiji svi dobijaju, bilo je bitno nešto napraviti,izdvojiti se, postati – umetnik-slikar!

Čim je svanulo,požurila sam na akademiju i sa domarom Šabanom sišla u podrum za ugalj da potražim bilo šta zanimljivo i inspirativno.Našla sam staru odbačenu stolicu koju sam uz Šabanovu pomoć oprala šmrkom vode u vrtu akademije. Ubrzo sam uradila nekoliko slika, omaža Van Gogu i tu stala.

slikaMoj profesor je bio zadovoljan,ove prve slike bile su moćne,potpuno drugačije od klasičnih aktova. One su bile polazna tačka iz koje se naslućivao moj , autohtoni likovni jezik. Sad sam i sama videla da mogu i bolje i više i preko skica i crteža ,ali, pred Novu 1976.godinu ponovo mi je nastala blokada !

Sedim tako pored prozora i gledam bele pahulje kako zamagljuju obližnji Muzej 25 maj ,a nove ideje nikako da dođu.Jedno jutro na vrata moje učionice zakucao je profesor Milan Kečić koji je vodio susednu klasu.U 8 sati ujutru u njegovoj klasi nije bilo nikoga,a meni je jutro veoma važno,zato sam i dolazila tako rano.Odmah je shvatio moj problem.

-Pa Vi ste iz bele, kićene Mačve koja je slična mome Sremu.Tamo su kuće belo okrečene, beli vajati, bele krošnje u proleće, belo okrečena stabla voćaka ,bele neveste,beli miljei…O,koliko beline ,a Vi ne znate šta da radite ,iskoristite to !

- Kako profesore ?

-Pa , evo, ovaj beli milje stavićemo na beli zid. Profesor Kečić je odnekud, kao mađioničar, izvadio iz džepa veliki beli ekser,očigledno namenjen nekome od njegovih studenata, zakucao ga je na zid, pa preko belog miljea okačio na njega još i belu metalnu kanticu.

-Vidite, imate nekoliko različitih belih,materijalizujte svaku od njih ,ali pazite, svaka ima svoju suštinu. Razmislite kako ćete dobiti strukturu metala a da se razlikuje od strukture zida ili tkanine. Imate još i vazduh, i beli prostor i to treba da se oseti. Mislim da Vi to možete ,a ako bude problema, pozovite me,ako ne, biću slobodan da Vas potražim za nedelju dana i da vidim šta ste uradili . Bila je to čudesna ,nadrealna,magična mrtva priroda koja je lebdela u vazduhu.Sjajno komponovana , sa harmoničnim ritmovima, samo da se prenese na platno ,što sam odmah i uradila.Pojavilo se i hladno decembarsko sunce koje je pojačalo moju nadu da će ovaj zadatak biti dobro rešen.Na paleti sam nizala bele nijanse tragajući za različitim belim bojama.Do tog momenta nisam ni znala da imam puno emocija za belo i da mi to izuzetno leži.Vremenom je moja paleta bila kao najsuptilnija bela slika,na njoj su se taložili slojevi,nijanse,izbijale fuge,da je profesor Zoran Petrović jednog dana zamolio da mu tu i takvu paletu poklonim!

Za nedelju dana, tik pred Novu 1976.godinu ,osvanula je moja prva bela slika ! Kečić je bio ozaren što je kod mene otvorio i probudio jedan zreo svet koji je samo čekao momenat za svoje ostvarenje. Brzo sam se ohrabrila i od “ničega” počela da radim bele slike.Predmeti su bili tu ali samo kao oslonac, kao pomoć,dok sam ih ja maštom izmeštala u vanvremenske prostore i domaštavala njihovu simboliku.

proleceProfesor Kečić mi je otkrio niz malih tajni iz slikarske kuhinje:kako da belo bude još belje ,kako se dobijaju tople i hladne nijanse kod svake boje pojedinačno,kako da crno bude boja a ne rupa,kako se dobija materijalizacija određenih predmeta,kako se slika vazduh ,prostor, oranica ,blato… Otkrio mi je one male tajne koje čine čudo na slici a koje se odmah i slučajno nauče ili nikada ! Pored konkretnih ,estetičkih pojmova dotakli smo usput i niz etičkih pojmova koji se tiču umetnika i umetnosti. Milan Kečić je bio istinski ostvaren slikar i pravi gospodin.Otmenih manira, kultivisanog ponašanja i izuzetnih vrednosti. Nije se gurao u akademije nauka a po svemu je trebalo da bude akademik.Kao profesor Milan Kečić je zaslužan za moje bele slike sa kojima sam napravila svoj originalni zaštitni znak i neponovljivi autentični likovni jezik.

Ovaj tekst je započet na Dan Svetih Vračeva Kozme i Damjana, a završen na Dan Svetog Djurdjica, 2o1o