COUNTRY hotel BABE

img

Kad se od mog ateljea, sa Banjice, krene ka Avali, stiže se za petnaestak minuta. Ali ovog puta, umesto ka vrhu, krenusmo podnožjem Avale kroz bujnu zelenu prirodu ispod raskošno napupelih lipa. Kako se približismo Sopotu, pogled nam je skretao čas levo, čas desno, preko blagih brežuljaka za koje saznadosmo da su obronci Kosmaja. Cilj nam je bio hotel “BABE” koji se nalazi u neposrednoj blizini Beograda, 4o – 5o km, u zavisnosti kojim putem idete i odakle krećete. Hteli smo da vidimo kako sve to izgleda izbliza i umesto za Sopot, skrenusmo udesno za Babe. Iznenadili smo se kad smo se posle četrdesetak minuta vožnje našli ispred hotela jer toliko ima i kilometara od naše polazne tačke.

imgU jednoj blagoj udolini kroz procvetale grane bagrema pojavila se bela građevina i meni se za trenutak učinilo da je tu preseljen konak kneginje Ljubice. Prva asocijacija i jeste takva jer je neveliki hotel u istom stilu, što je mene, zaista obradovalo!

Puno sam putovala po Srbiji, i na mnogim predivnim mestima, bogomdanim proplancima i cvetnim livadama, sretala sam građevinske nakaze u kvazi nordijskom, alpskom, mediteranskom, viktorijanskom i ko zna kakvom drugom “stilu”, jer je novopečeni bogataš želeo svima da pokaže svoju moć. Čovek sa puno para ili puno vlasti a bez trunke pameti i znanja može mnogo toga da upropasti, čak da oskrnavi i ono što je priroda stvarala stotinama godina!

Parkirali smo auto na malom parkingu ispred hotela i tada uočismo da su sobe okrenute na suprotnu stranu od parkinga što se retko dešava.

Unutrašnji ambijent je domaćinski; stilski ujednačen i nenametljiv. Prvo što sam ugledala jesu lepe drvene stolice očigledno domace proizvodnje i iz ovog kraja, fotelje u baru su od kanapa a dva visoka ormana liče na kredence iz vremena naših baka. Ceo hol je otvoren i dobijena je sa krova dnevna svetlost a kako hotel ima samo dva sprata, stepenice su omeđene jednostavnom ogradicom prepletenom prirodnim biljkama puzavicama. Restoran je takođe jednostavan, stolovi drveni a salvete kao iz našeg detinjstva, male, platnene.

Jednostavnost i toplina , nema mešavine stilova, nema razmetanja.

Kad izađete iz hotela pogled vas povuče ka vilama smeštenim u dva reda. I ovde je poštovan princip prirodnog sklada: nije rušeno brdo zarad vila već su vile građene između borova na padini brda.

Pored samog hotela je jezero namenjeno za sportski ribolov. Ono je omeđeno drvenom stazom za šetnju a natkrivljeno drvećem bagrema, lipama, jasenom. Hotel ne pravi svadbe, žurke i nema diskoteku. O tome su svesno razmišljali prilikom gradnje, jer da su to dozvolili, zbog blizine Beograda, hotel bi se pretvorio u svratište. Ovako ćete uživati u horskom nadmetanju brojnih ptičjih horova, jedino ne možete utišati “sinfonijski orkestar“ žaba u kojem se jedan solista čuje od obližnje vodenice a drugi mu se pridružuje iz jezera. Ponekad je to glasno nadmetanje koje mogu da utišaju jedino krupne kapi kiše kad ih obadvojicu gurnu pod vodu.

img

Proplanci između drveća iskorišćeni su za sportske aktivnosti; teniske terene, terene za mali fudbal, košarku i odbojku, a između njih su trim staze za šetnju koje vas sa svih strana dovode do ergele rasnih konja i mini zoološkog vrta. Ovaj mali zoološki vrt je mene oduševio, zažalila sam što nisam ponela akvarel boje jer se paun sve vreme šepurio šireći svoju šarenu lepezu, dok se ženka vrtela u krug želeći da izađe iz ograde, očigledno nije bila zaljubljena. Zato su dve morke, poput dva siva balona, bile dovoljne same sebi, kao i siti krupni golubovi koji su nervirali ženku pauna. Takođe su uživale i kokice i petlići, koze i zečevi, mačka je dremala, čas na drvenom stolu, čas na stolici a konji u štali čekali su svoje jahače.

Bio je to sklad prirode ničim nenarušen već uvećan i obogaćen životom- prisustvom ljudi i životinja. Bila je to polazna tačka zbog koje sam ovo i napisala. Saznala sam da je selo Babe hotelski kompleks koji je dobio naziv po rimskom prokuratoru Baebeniusu koji je ovde ziveo u trećem veku naše ere. Verovatno je ovaj prostor izabrao zbog čarobne prirode i ruže vetrova koja se sa Karpata i Mediterana ovde ukršta?

Drugi važan momenat je što je kompleks izgrađen sredstvima jednog Belgijanca za koga je udata naša zemljakinja. Kao svojevremeno Mehmed paša Sokolović ni ona nije zaboravila svoje poreklo, već je delić svoga blaga usmerila na pomoć zavičaju. Kako na Babama, tako i na Kopaoniku izgradila je dva skladna hotelska kompleksa koji zapošljavaju nekoloko desetina ljudi.

To je prava, suštinska, pomoć zavičaju, po onoj kineskoj poslovici: nemoj siromahu davati pare jer će ih potrošiti, već mu pokaži put kojim da ide da bi te pare zaradio.

Ovde se pare zarađuju, ovde su ljudi zaposleni!

Kad bi svi oni (bez)brojni bogataši našeg porekla, a ima ih na svim kontinentima, mislili na svoj zavičaj na taj način, kad bi samo zrnce svog kapitala skrenuli u nešto pametno i smisleno u svojoj domovini, zaposlili bi veliki broj gladnih i nesrećnih ljudi i na taj način vratili sreću u mnoge porodice. Srbija ne bi više bila jadna i izgubljena u prostoru i vremenu! Srbija je zdrava i lepa ali, treba joj istinske pomoći na način kako je to uradila naša zemljakinja iz Kuršumlije. I svaka joj čast!

Pisano od 31. maja do 3. juna 2o1o.