LEKOVITA SAMOĆA

Čovek ne može i ne treba da živi sam, ali, da bi živeo skladno sa drugima, mora da se opušta, smiruje, osamljuje se, istražuje sebe. Vreme u kojem živimo i stalna borba za život iscrpljuju nas, a mi sve pokorno trpimo. Svi smo u strahu od sutrašnjice, brinemo za sebe, za svoje bližnje i okolinu u kojoj živimo.

 

Slobodanka Rakic SeferOd najranijeg detinjstva volela sam da se igram sama u pesku ili sa Žućkom i još tada primila sam vakcinu samoće kao delotvorno blago za dušu. Vremenom me je život vodio u buku, gužvu, galame i mase i verovatno je tako trebalo. To je bila faza prikupljanja informacija i iskustva, ali u poslednje vreme ponovo sam otkrila samoću kao slatko pribežište i terapiju. Uživam kad sama brzo hodam kroz Banjičku šumu,  jer sam u svako godišnje doba nagrađena najprijatrnijim šumskim koncertima. U jesen uživam u delikatnim šumovima različitog lišća pokušavajući da odgonetnem kojoj su muzičkoj ariji slični, zimi u šumovima vetra kroz ogolele grane, a proleće i leto prepuni su „solističkih koncerata“ koji nadglasavaju „kamerne“ cvrkute sitnih ptičica. To njihovo nadmetanje vrlo je dirljivo, a najdraže mi je kad me na istom mestu pozdravi elegantni kos koji sleti na stazu ispred mene da se pohvali ulovljenim crvićem u kljunu, a kad ga nema −  brbljivo preleti na drugi javor. To je scena koja se godinama ponavlja, uvek na istom mestu, kad god prolazim Banjičkom šumom.

 

Davinci

Ko makar jednom sam prošeta, osetiće blagotvorno olakšanje. Hodanje uz brbljanje  je mučenje za pluća i srce, današnjim rečnikom rečeno − obična trač-partija koja zamara. Neverovatno, ali o tome je govorio genijalni Leonardo da Vinči pre pet vekova u svom čuvenom Traktatu o slikarstvu."Ako budeš sam bićeš sav svoj, ako budeš u društvu jednog jedinog druga bićeš upola svoj. Ako se povučeš ustranu i posmatraš druge, nećeš moći da radiš a da često ne oslušneš njihovo brbljanje...“ Leonardo je savetovao slikare da sami hodaju po poljima i proplancima i da povremeno gledaju u nebo i oblake, povremeno u polja i staze kojima koračaju. Da zastanu pored kakve travke i cveta, da osmotre od čega su sastavljeni, da stanu ispred oljuštenog zida i da ga dugo posmatraju... Leonardov traktat je pun promišljanja koja preporučuju samoću kao preduslov slikarstva.

Filozof Fridrih Niče govorio je da čovek koji hoda ne pati od depresije, za razliku od filozofa, koji uglavnom sedi, pa je zato stalno ozbiljan i namrgođen. Pa zar se nije  i Tesla dobrovoljno odrekao društvenog života zarad samoće koja mu je darovala briljantne ideje? On je to sjajno objasnio u čuvenom intervjuu američkoj novinarki.

Kad je čovek sam, postaje prijemnik za ideje koje ga pohode. I kao što ptica traži granu na koju će sleteti, ideja pronalazi glavu u koju će da se useli. Jedino se u tišini i samoći otkrivaju naučne istine, pišu romani, muzičke kompozicije, sinopsisi za filmove.

Džon Kuper Pojs, engleski filozof dvadesetog veka, takođe ističe potrebu svake ličnosti za kontemplacijom i povremenim izdvajanjem. Kod njega je samoća imperativ zdravog života uopšte i njoj je posvetio poseban deo svoje trilogije Umetnost sreće, Uprkos i Filozofija samoće.

I sama sam ubeđena da čovek postiže veću mudrost i duhovnu moć kad se smiri i povuče, kad nešto radi u tišini, nego kad se stalno razmeće i dokazuje. Više puta sam razgovarala sa čobanima na proplancima Durmitora i bila prijatno iznenađena njihovom jednostavnom mudrošću koju su stekli velikim delom u samoći i u dijalogu sa prirodom. Zato smirenost treba učiti i ljubomorno je čuvati. Tokom svog proteklog života osećala sam to, ali nisam uvek umela da vladam sobom. Prosto sam sve prihvatala i činila razne besmislene i bespotrebne napore,  trošila se kad možda nije trebalo. Napravila sam neke izložbe koje su bile čisto gubljenje vremena i energije, bila u likovnim kolonijama ispod nivoa, čak sam se zbog toga jednom prilikom i razbolela. Razbacivala sam slike, davala ih lažnim humanistima za koje se kasnije ispostavilo da su obični probisveti i prevaranti.

Poslednja decenija dvadesetog veka bila je konfuzna u našim životima. Niko nije znao koji je pravi put.

filosovijaKad bih ponovo dobila isti život sa istim zadacima, živela bih ga smirenije, u skladu s preporukom kineskog filozofa Lao Cea, da kroz život treba da plovimo kao voda što teče. Nažalost, sva pravila i sve mudrosti shvatimo kad pređemo polovinu puta i kad osetimo porebu za samoćom. A samoća je važna u svim fazama života. Tako sam i sama zbog sopstvene gluposti bezmalo izgubila prvu godinu postdiplomskih studija. Bila sam u klasi profesora Mladena Srbinovića. Dobila sam malu učionicu, bivšu kancelariju Đorđa Andrejevića Kuna, u kojoj sam radila i na petoj godini. Na samom početku magistarskih studija opustila sam se, kod mene je bilo svakodnevno druženje po vasceli dan. Kako je ko od kolega stizao na akademiju, sa bilo koje godine studija i iz bilo čije klase, poručio bi kafu kod domara Šabana, a kod mene se kafenisalo. Jednom, oko podneva, iznenada je ušao profesor Srbinović. Kad je video gužvu, nerad i kafenisanje, samo se vrteo u krugu. Uzalud smo mu nudili da sedne, on se kratko zadržao i na izlazu prokomentarisao: „Neću da ometam zborovanje!“ Bilo mi je krivo što je profesor otišao, a s druge strane, ništa novo nisam ni imala da mu pokažem jer su mi u tom „zborovanju“ prolazili dani, nedelje i meseci. Raduckala sam tek reda radi. Došao je i drugi semestar, a ista priča se nastavila. Profesor me je opet iznenadio, parkirao je auto sa druge strane zgrade i došao pravo kod mene. Kad je otvorio vrata i ponovo ugledao nekoliko studenata, samo ih je zatvorio i rekao: „Oh, izvinite što smetam!“ i − otišao. U trenu sam shvatila da je moja greška neoprostiva. Potrčala sam za njim i jedva ga stigla na kraju hodnika ispred klase istovetne sa mojom u kojoj su radile kolege Lidija Macura i Rubens Korubin. Profesor Srbinović je bio ljut i nije hteo sa mnom da razgovara, a onda mi iznenada odbrusio:

„Koliko znam, ti si ovde zbog slikanja?“

„Pa jesam, profesore, ali i oni su Vaši studenti iz velike klase!“

„Ne zanima me! Oni su ovde zbog diplome, da bi je pokazali tati i mami, njima slikanje ne treba, a tebi će to sutra biti profesija!“

Bila sam tužna i poražena. Profesor vodi brigu o meni, a ja o sebi ne brinem!

Od tog dana vrata moje klase bila su zaključana sa unutrašnje strane, a ja sam probala da do kraja godine nadoknadim ono što se nije moglo nadoknaditi. U međuvremenu, sa odsluženja vojnog roka vratio se kolega Milutin Kopanja. On je bio na petoj godini studija i zamolio me da ga primim u moju klasu da radimo zajedno. I na to je profesor Srbinović imao komentar: „Jesi li me konsultovala da tako nešto uradiš?“ „Pa, profesore, sad mi niko neće dosađivati!“

I zaista, retko ko se usudio da zakuca na vrata naše, uvek zaključane, klase. Bila je to radna atmosfera, u tišini, sa velikom koncentracijom i sjajnim slikama koje su nastajale kao plod našeg predanog rada.

Bez osamljivanja nema nijednog ozbilljnog posla, a kamoli ozbiljnog rezultata. Zato sam i napisala ovaj tekst. Želim da podstaknem i ohrabrim istomišljenike da što češće kradu vreme od drugih za sebe, jer, kako reče Džon Kuper Pojs: „Kada su pesnici i proroci pomalo stvarali a pomalo otkrivali Boga, to se događalo zbog njihove usamljenosti. Samo kad je duša usamljena kroz nju može da struji magija Univerzuma. Samo u tišini može da se oseti misterija kosmičkog toka. Da biste razgovarali sa bogovima morate im postati nalik, a to znači da morate negovati usamljenost.“

Da li to zaista možemo i u kolikoj meri, svako mora sebe da preispita, ali vredi pokušati. Samoća i opuštanje nisu moji, ni bilo čiji, hirovi, oni su potrebni svakom  čoveku, kako zbog duhovnog tako i zbog fizičkog zdravlja, što će Vam reći svaki lekar.

Samoća je lekovita!

Pisano od Božića do Bogojavljanja 2011.