SLIKARKA GORDANA JOCIĆ

sl

Na otvaranju Oktobarskog salona u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić" 1978. godine prišla mi je slikarka Gordana Jocić i bez upoznavanja rekla: "Svidja mi se tvoja Stalaža – tradicionalno a savremeno, dobro si to smislila! Jel’de, Dragane?" Dragan, Dragoslav Đorđević se nasmešio i klimnuo glavom. On je bio ugledni likovni kritičar a radio je kao kustos u Muzeju savremene umetnosti. Njih dvoje su bili veliki prijatelji.

Od te večeri Goca i ja smo se stalno sretale, putevi su nam se namerno ukrštali, a kako sam ličila na njenu najmlađu sestru koju je ona veoma volela, uzela je na sebe obavezu "da mora da brine o meni."

Meni je to bilo simpatično ali me je ona zaista podržavala i u svemu savetovala. Bila je deset godina starija i imala je urođenu dozu mudrosti koju ja tada nisam imala ni u tragovima.

Goca je vozila crveni spaček "dijanu" sa pokretnim krovom, živela je sama, skromno ali ležerno, od penzije pokojnog muža, kontroverznog reditelja Ljubiše Jocića. Svojim spačekom svima je razvozila slike po izložbama i galerijama i nije joj bilo teško da po svakakvom vremenu vozi u bilo koji deo grada.

Tiha i plemenita, svaki čas me je na nešto podsećala. Još za vreme studija, urednik kulture u Politici, Milan Vlajčić, često je objavljivao moje crteže-vinjete u subotnjem dodatku za kulturu. U to vreme, iako sam bila u braku, radila sam i živela sama sa malim detetom u adaptiranoj vešernici od dvadesetak kvadrata u Novom Beogradu, kod Studentskog grada, daleko od centra. Često nisam stizala da na vreme nacrtam ili odnesem radove u Politiku. Goca bi me prosto naterala: "Hajde, uradi, nacrtaj časkom crteže, uradi što više, nemoj da si sujetna, pa neka odaberu, važno je da ti ime izađe, crteže ionako niko neće upamtiti."

Ona je stanovala u Bulevaru Lenjina, preko puta IV Opštinskog suda, takođe u Novom Beogradu i nije joj bilo teško da sutradan dođe i po moje radove.

Goca je tada bila u svom stvaralačkom zenitu; cenjena od stručne kritike, muzeji su joj otkupljivali slike, kolege su je poštovale, a bila je omiljena i kod građanske klase koja je kupovala njene slike.

Bila je izuzetna ličnost, nežna i emotivna, a vrlo jednostavna i sve komplikovane životne situacije umela je da prevede u obične i jednostavne.

Dogovarale smo se i oko izbora radova za izložbe. Jednom smo doživele veliko razočaranje. Pozvane smo na neku važnu aukciju koja se održavala u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić" i mene Goca ubedi da poklonimo po jednu dobru ali veliku sliku. "Jedino ako damo velike slike moraće da nas stave na glavni zid, a tu će se sve dešavati, pa će nas svi primetiti."

Tako smo i učinile, pa se na otvaranju izložbe, srećne i razdragane, pojavismo među prvima.

Naše slike ne samo da nisu bile okačene na glavnom zidu, nisu bile okačene nigde, ostale su nabacane na nekoj gomili. Na glavnom zidu stajali su plakati Miće Popovića, Olje Ivanjicki i drugih poznatih slikara. Razmenismo tužne poglede. "Šta ćemo", veli Goca, "oni su imena, okačili su njihove potpise i narod će to skupo da plati. To je cena slave."

Međutim, bilo je onih koji su cenili moj i njen rad.

Bila sam mlada i ambiciozna, interesantna nekim kolekcionarima, a zapazili su me skoro svi likovni kritičari. Među njima se izdvajao jedan izuzetno uticajan i moćan kolekcionar, ali problem je bio što mi se žestoko i neumorno udvarao. Svašta mi je obećavao. Bila sam udata a on oženjen, ali bio je toliko uporan, da me je svuda pratio. Postao mi je mora. Počela sam da ga se plašim. Često je i dugo sedeo u Prodajnoj galeriji na Kosančićevom vencu kod Zdravka Vučinića i Mileta Tomovića.

Meni je Prodajna galerija veoma značila, jer sam živela od prodaje svojih radova, a godišnje bi prodali i po tridesetak slika. To nije bila obična prodajna galerija, već prvi prodajni salon jugoslovenske umetnosti na području ondašnje Jugoslavije u kojem su moje slike stajale tik uz dela Otona Glihe, Cijuhe, Miljenka Stančića, Eda Murtića, Nives Kavurić Kurtović, Ane Temkove, Milana Kečića, Zorana Petrovića, Konjovića, Peđe Milosavljevića i drugih jugoslovenskih slikara, velikana.

Bila je na ceni i Jugoslovenska galerija reprodukcija umetničkih dela u Dositejevoj ulici, u kojoj sam kao učesnik značajne izložbe Perspektive IV, takođe mogla da izlažem i prodajem, kao i u našoj ULUS-ovoj galeriji koja je tada bila u Paviljonu u Masarikovoj ulici na mestu današnje javne garaže, ali obe ove galerije su bile tek delić Prodajne galerije koja je bila pravo mesto za moje slike.

Tada sam radila tzv. "bele slike" koje su se sporo sušile, ali i takve, sveže, prodavane su i nošene avionima širom sveta.

Dotični bogati kolekcionar sedeo je u Prodajnoj galeriji satima, u svako doba dana. Da bih ga nekako izbegla, često mi je Goca nosila slike.

Jednog podneva pojavismo se nas dve u Prodajnoj galeriji. Gospodin je sedeo sa Miletom Tomovićem, ja sam ga samo pozdravila, njemu to očigledno nije bilo dovoljno, pa kad smo se nas dve, izlazeći, našle na stepeništu, on mi se drsko obratio:

"Slušaj ti, mala, zatvoriću ja tebi celokupnu prodaju u Beogradu, niko ti više neće kupovati slike, a tek sa Dedinja – neće ti niko doći!..."

Beše tu još nekoliko ucenjivačkih rečenica od kojih mi se krv sledila. U tom momentu, Goca se okrenu i sa vrha stepeništa mudro mu odbrusi:

"Možeš, možeš, slobodno, Dedinje ionako ne kupuje slike. A možeš i da isforsiraš koga hoćeš, moja će Boba i bez tvoje pomoći postati velika slikarka. Živi bili pa videli!"

Goca me blago prigrli, otvori ona velika drvena vrata i nas dve se nađosmo na kaldrmi Kosančićevog venca. Počela sam od straha da se gušim, uplašena da će me ovaj vrlo opasan čovek upropastiti.

"Ma, ne plaši ga se. To je samo povređena muška sujeta. Ne može ti ništa. Ovde su i Zdravko i Mile i Neša, naši drugari, a ni on nije takav bednik da tu sedi po ceo dan i priča protiv tebe. Imaćeš i samostalne izložbe, dolaziće ti kući, kao i meni."

"Pa gde ljudi da mi dođu u onu vešernicu?"

"Nema to veze, svi veliki umetnici su na početku bili siromašni. Seti se Miroa, Van Goga, Modiljanija. Ko hoće, naći će te i u šupi, ne možeš imati atelje sa dvadeset pet godina..."

Otišle smo na Kalemegdan i sele na klupu ispred njene omiljene fontane Ribara, koju je ona često crtala i tu me je Goca bar još dva sata tešila. Nije htela da me vrati u Novi Beograd dok me nije umirila i razvedrila.

I zaista, gospodina sam sve ređe viđala, on je ubrzo otvorio privatnu galeriju, a za njim je svoju galeriju otvorila i gospođa Vida Gostuški. Ona je pozvala Gordanu da donese svoje slike, a Goca ju je zamolila da primi i moje, što je Vida prihvatila. Međutim, u Vidinoj galeriji slike su nam stajale mesecima, ali nisu prodate, pa ih je Goca vratila, uz opasku da "nama nisu suđene privatne galerije i ko zna zašto je to tako, ali smo bar probale."

Čim ih je Goca vratila, obe moje slike kupila je teniserka Sonja Dalipagić koja je sedela na podu moje vešernice i, kaže, prijatno se osećala. I Gocine slike su odmah iz njene kuće odletele za Toronto. I nekako od tada, u moj atelje, koji se kao gnezdo nalazio na vrhu dva ulaza u Trećem bulevaru 178 i 180, počeli su da dolaze izuzetni ljudi i kolekcionari. Između generala i admirala, nekoliko puta dolazio je brat iračkog predsednika Huseina koji je prvi put doneo ogroman buket gladiola koji nije mogao da se unese kroz vrata, pa direktor Nemačkog kulturnog centra kome je Mića Popović preporučio moje slike, pa neki funkcioneri Saveznog izvršnog veća, jedna istoričarka umetnosti iz Zagreba i razni drugi.

Svi oni su jednostavno želeli veći izbor slika, a i da upoznaju umetnika lično, što mislim da je i danas najbolji način da dođete do slike nekog slikara čiji vam se rad dopada.

Mnogi su znali da se Goca i ja družimo, pa nas nisu razdvajali. Godine 1979, novinarka Politike, Mira Živković, pravila je izbor slikara za Likovnu koloniju "Sopoćanska viđenja" i pozvala je i nas dve. U koloniju sam putovala autobusom, sedela sam sa slikarom Velizarom Krstićem, dok je Goca stigla sutradan, sačekavši dve slikarke iz Zagreba i jednog kolegu iz Ljubljane. Bilo nas je više od desetak, smeštenih u motelu Sopoćani, neposredno pored istoimenog manastira.

Jedne večeri, društvo se malo više opustilo, stigli su neki momci iz Novog Pazara sa muzičkim instrumentima i balonima vina. Napravila se velika žurka uz vino koje meni nije prijalo, pa sam se neprimetno povukla i otišla u svoju sobu koju sam delila sa koleginicom Lidijom Macurom.

Šta se te noći dešavalo, mogla sam samo da slutim i odlučila sam da se ujutru vratim za Beograd. Tek pred zoru u sobu se vratila Lidija, bleda, umorna, iscrpljena i sa velikom glavoboljom. Uplašila se kad me je videla kako obučena sedim na krevetu sa koferom pored sebe.

Meni se više nije ostajalo, imala sam lične razloge, te sam tako u ranu zoru pozvala organizatore, Vladetu Palamarević i Ismeta Rebronju, da me odvezu na autobusku stanicu.

Nikoga od društva više nisam videla, samo je posle pet dana moja Goca, natovarena blind-ramovima, platnom i bojama, pravo iz kolonije stigla kod mene, donevši mi gomilu mog i njenog slikarskog materijala. Tada mi je ispričala šta se te noći desilo, dodavši: "Bog te spasao!"

Sledećih nekoliko godina bile su najteže u mome životu, razvodila sam se od tadašnjeg muža i počeo je moj hod po Golgoti. Ne znam kako sam to preživela? Bilo je mnogo stresova, suza, glavobolja, neprospavanih noći, strahova, nemira, morala sam na neko vreme i Beograd da napustim, pa sam se privremeno preselila u Pančevo. Pančevo mi je ostalo u najlepšoj uspomeni, jer je to za mene bila oaza mira i spokoja. Kolege, Delija i Buki Prvački, Mile Đorđević, Svetlana Mladenov, Zoran Rotar i drugi, srdačno su me primili, čak su me nagovarali da se odjavim u Beogradu i prijavim u Pančevu, kako bih tamo dobila atelje.

Duge kilometarske vožnje biciklom po nasipu pored Tamiša i širokim pančevačkim ulicama, plaža na Tamišu, sportski centar, gradski parkovi sa stoletnim lipama i neka vanvremenska tišina koju imaju banatska mesta, bili su lekoviti za moju dušu. I kulturni život je bio živ i interesantan, a odvijao se u obe galerije Centra za kulturu Olga Petrov, kao i u Narodnom muzeju i biblioteci.

U Pančevu sam spasavala goli život i bila spokojna, a Goca me je redovno obaveštavala šta se dešavalo u Beogradu. Ona je svakog ponedeljka sedela u društvu slikara i likovnih kritičara u Maloj Maži pored hotela Mažestik. Tu se ponedeljkom okupljalo malo ali odabrano društvance od oko desetak umetnika i likovnih kritičara. Oni su se družili, razmenjivali mišljenja, iskustva, dogovarali se oko izložbi, konkursa, žiriranja, ali bilo je reči i o nagradama. Bili su poput klana. Šta bi se tu dogovorili – tako se i događalo. Od Goce sam unapred znala ko će, sa velikom izvesnošću, dobiti nagradu na nekoj kolektivnoj izložbi. Tužno, ali istinito. Nagrade su delili najpre međusobno, a dešavalo se, istina, da rad zaista zasluži nagradu.

Sve te kolege i sama sam dobro poznavala i uvek sam mogla da im se priključim, ali mi je smetao kafanski dim.U Pančevu je, pak, druženje sa kolegama bilo mnogo ležernije, u nečijem dvorištu, uz kolenice iz ogromnog kotlića, pečeni kukuruz i bundeve, uz čvarke i roštilj.

Goca me je ubeđivala da se zbog ovakvog načina nagrađivanja ne treba sekirati. "Ništa ne smeš da shvatiš preozbiljno. Nagrade su krajnje relativne i stvar su dogovora i pregovora, kreditiranja i vraćanja dugova, a umetnost je često tu negde. Nekome treba nagrada zbog profesure, nekome treba izložba zbog reizbora, nekome treba dati da radi neki spomenik ili mozaik zbog para, pa šta da se radi..., zato i ne možemo da se setimo nekih nagrađenih umetnika i zato ne treba trošiti zdravlje na nagrade, već na umetnost. To je jedino što iza nas ostaje. Ma, koga posle zanimaju nagrade, profesure i titule? Punoća naše umetnosti se ostvaruje kroz prihvatanje drugih ljudi i nikakva ti nagrada neće pomoći ako slika nije dobra. Znaš, publika dobro zna sve te igre..."

Goca je, kao što rekoh, sve umela da sjajno pojednostavi i prevede u normalan život. Ništa nije mistifikovala i ničemu nije davala oreol besmrtnosti.

Ponekad smo zajedno vozile bicikl, ja "poni", Goca pravi "brzinac". Preko ulice Narodnih heroja začas bih stigla do Starog Merkatora gde me je ona čekala, a onda bismo se vozile do Muzeja savremene umetnosti. U povratku smo pile limunadu ispred hotela Jugoslavija.

Posle jedne takve vožnje, Goca me privuče i zaverenički šapnu:

"Moraš da vidiš kako sam iscepkala celu istoriju umetnosti!"

Kad smo se popele u njen stan, u srednjoj sobi u kojoj je slikala, svuda po podu i stolicama bili su razastrti parčići rukom iscepkane Mikelanđelove Sikstinske kapele.

U momentu sam bila šokirana, ali me ona preduhitri: "Ne brini, nisam luda, cepkala sam smišljeno, da bih određene parčiće uvećala i tačno toliko preparirala platno, pa ću onda na tom delu da citiram ono što sam odabrala."

I zaista su njene slike bile neobično zanimljive; jedan deo slike je bio veran citat, drugi je bio njen crtež, a između njih – čisto, sivo laneno platno.

Citat je bio toliko veran, kao da je prenesen deo zida Sikstinske kapele a takav efekat dobijala je dobrim delom i zbog laka kojim je premazivala citat.

Činilo mi se da je to što radi komplikovano, ali me je ona ubedila da se sve radi "lako i brzo, samo ako imaš dobru ideju, a onda moraš dosledno da je sprovedeš."

Ja pripadam drugoj vrsti umetnika, onima koji u toku rada beskrajno menjaju i početnu ideju i način izvođenja.

Goca je imala neobično životno iskustvo koje je od nje stvorilo pametnu i zrelu ženu, a mudrost joj je bila urođena.

U braku sa Ljubišom Jocićem samo je ona mogla da ostane, jer je bila beskrajno tolerantna.

Talentovani reditelj, pesnik i pisac bio je prilično razuzdan i ekstravagantan, okupljao oko sebe harem žena, mladih glumica koje je Goca poznavala i time je dovodio u neprijatne situacije. Kad je meni bilo teško oko razvoda, kada sam se nalazila, kako mi se tada činilo, u bezizlaznim situacijama, Goca me je tešila prepričavajući traumatične scene koje je Ljubiša njoj priređivao, trudeći se da mi i najteže probleme predstavi prolaznim i rešivim i da me zasmeje.

Molila me je da ne plačem i da "ne isušujem oči", da čuvam srce i ruke jer će mi zdravlje biti potrebno za rad i u pedesetoj i u sedamdesetoj godini kao i tada.

"Niko nije vredan tvoga života. Tebe je na ovaj svet Nebo poslalo da obaviš neki zadatak, da nešto vredno uradiš, a ne da se baviš frustriranim ljudima. Zato ćeš odmah sada da staviš tačku na njih i da se okreneš samo sebi."

"Kako?"

"Lepo! Dragan je pre neki dan postao predsednik Umetničkog saveta u Savremenoj galeriji Olga Petrov u Pančevu i pitao me je hoćeš li tamo da izlažeš. Rekla sam – hoće! I zato sad, kad ja izađem, zaključaj vrata, smisli koncept i počni odmah da radiš. Kad se kroz rad potvrdiš – svi koji te muče i kinje postaće minorni i beznačajni."

Na kraju mi je dobacila:

"Doći ću za nedelju dana, da vidim dokle si stigla." Iznenadila me već sutradan pravdajući se još s vrata: "Izvini, evo mene opet. Noćas me je grizla savest, dala sam ti zadatak da počneš da radiš, a nisam te pitala imaš li čime. Molim te, reci mi iskreno, imaš li para za hranu za tebe i dete? Eto, ja prodala neki dan sliku, pa sam ti donela nešto para i ovaj materijal."

Goca je donela pune ruke slikarskog materijala; nekoliko metara lanenog platna, nekoliko velikih kvalitetnih tuba boja, laneno ulje i još koješta.

Pošle su mi suze. Toliko me je ganula svojim gestom, da nisam umela da joj objasnim i da je ubedim da ljudi dolaze, ovde, u vešernicu, baš kako je ona predvidela, i kupuju moje slike.

Sa Gocom sam se osećala sigurnije i radosnije.

Kad sa ove vremenske distance razmislim, verujem da je nju samo Nebo poslalo da me izvuče iz ponora. Posle svakog razgovora sa njom dobijala sam magičnu energiju i veliku volju. Goca je imala i životnu i umetničku zrelost koju je dobrim delom stekla i od znatno starijeg Ljubiše Jocića.

U međuvremenu se razboleo Dragoslav Đorđević i nestao je osmeh sa Gocinog lica. I mene je to rastužilo, s obzirom da mi je, kao mladoj umetnici, Dragoslav bio vrlo naklonjen, a bio je vrlo drag čovek koji je sa radošću pratio slikare poetske figuracije. Goca se povukla u svoje tišine, manje je izlazila, promenila je način ishrane u makrobiotički. Nisam od tada sa njom pojela nijedan sladoled ili “srneća leđa“ ispred hotela Jugoslavija. Ušla je u fazu zdravstvenih strahova, mada je među rođacima i kupcima imala dosta lekara.

Nekako u to vreme, ja sam ušla u drugi brak i udajom sam stekla pristojan stan, preselivši se iz vešernice u Novom Beogradu na Banjicu, gde i danas živim.

Sređivala sam novi životni prostor godinama, a kad sam htela da ugostim moju Gocu, iznenadio me je njen odgovor:

"Lepo si krenula sopstvenim putem i niko tebi više ne treba. Tvoj put je otvoren i slobodno idi napred! I zapamti – ne osvrći se ni na koga!"

"Šta joj je?"– pomislila sam. Nisam razumela šta je ovim htela da kaže. Preispitivala sam se: da nešto nisam pogrešila? Ništa mi nije bilo jasno, sve do jednog letnjeg dana kada je moj suprug Stevan, anesteziolog na VMA, došao s posla i rekao mi: "Nažalost, moram da ti kažem tužnu vest. Danas je u Kliničkom centru operisana tvoja Goca..." Znala sam šta to znači. Ubrzo, posle toga, jednog kišnog, novembarskog dana, 1989. godine, sa ovog sveta otišla je moja Goca u svojoj 46. godini. Iste godine napustio nas je i njen malo stariji prijatelj, Dragoslav Đorđević.

Hrabro se borila sa svojom bolešću, nikoga nije opterećivala. Na dan njenog odlaska napisala sam tekst o njoj, ali ga ovog puta nisam ni tražila ni čitala. Sećam se da sam ga pisala u suzama, pa neka takav i ostane, u arhivi.

A ovaj tekst, napisan sa distance od skoro četvrt veka, diktiralo je vreme, a to znači: jednom je u ovom gradu živela jedna divna slikarka, moja prijateljica i zvala se Gordana Jocić.

Pisano od Spasovdana do Vidovdana 2013.