U haljini od svetlosti

Slobodanki Rakić Šefer

 

U haljini od svetlosti
išla je tragom jednog pogleda.

Ne našavši sjaj u očima,
vratila se,
da na početku tog istog puta
sastavi mozaik svoje duše.

- Ne idi, rekao je vetar
i pri svakom njegovom titraju
svetle lopte su se odvajale
i kotrljale po zemlji.

Ushićen lepotom i sjajem,
Nije čuo kad je tiho rekla:
- Ne razbacuj svetlost,
Neće je uvek biti!

 

Gordana Simić Vidaković, 2005

Impresija pred slikama

Impresija pred slikama
Slobodanke Rakić Šefer

Sipi svetlost iz dubine
pretače se u belinu.
Kroz čipkasto tkanje neba
noćas, naša mladost minu.

Na kapiji postojanja
poput majke neka žena,
A u duhu suvog cveća
slutim da je duša njena.

Beli odri bela gnezda,
u kojima ptica nema,
a u škrinji-bela tajna:
venčanicu moma sprema.

U belini belih strepnji
belo jagnje na izvoru,
nigde ovde mraka nema -
mi gledamo samo zoru.

Iz belina nežnost raste
to se srcem brzo shvaća.
Slikarka nam nežnom dušom
izgubljenu nadu vraća.

 

Rasim Ćelahmetović 1989.