Mislim da mladi ljudi  ne osećaju i ne razmišljaju o tome, pa i ne slute,  koliko je naš boravak na ovome svetu kratak.  Onome ko na svojoj preslici prede  zlatnu nit, život prođe kao tren. Meni se u poslednje vreme čini da je frekvencija vremena ubrzana, da su nam dani kraći i da je u prošlosti sve bilo mirnije i ležernije.

U svojoj kući u Mariboru 3. novembra 2010. godine, u dubokoj starosti, preminuo je profesor, vojni hirurg, Marjan Bervar.

U gotovo svakom društvu prepoznajemo organizacije u vidu partija, klanova i raznih interesnih grupa. Ako čovek ne pripada nijednoj organizaciji, mora izuzetno mukotrpno da radi, bude strpljiv i neprestano veruje u Božju pomoć. Međutim, može se desiti i da budete član neke partije, pa da vam upravo to bude smetnja. Obe situacije iskusila sam na sopstvenom primeru.

Hladno i kišno novembarsko jutro 1977. godine. Stigla sam rano na Akademiju u Kunovu radionicu, vatra je već pucketala u peći, a domar Šaban skuvao mi je kafu. Sela sam na visoku stolicu u ćošak prostorije, oslonila se na zid odakle sam imala podjednako dobar pogled, kroz prozore na obližnji muzej „25. maj“ i ovde, na svoju sliku na štafelaju. Slikala sam već mesec dana virtuelnu tvrđavu na Kalemegdanu po nekom svom crtežu i zapala u tipično školsku krizu: šta dalje, dokle da je radim, kad je gotova?.. Gledam je već čitav sat i nemam odgovora. Oko devet sati ugledam profesora Srbinovića kako parkira svoj beli „pežo“ neposredno ispod prozora. Opazio me je i došao pravo kod mene. Posle uobičajenog pitanja šta radim, razbesneo se kad je čuo da čitav sat sedim i posmatram sliku.

Čovek ne može i ne treba da živi sam, ali, da bi živeo skladno sa drugima, mora da se opušta, smiruje, osamljuje se, istražuje sebe. Vreme u kojem živimo i stalna borba za život iscrpljuju nas, a mi sve pokorno trpimo. Svi smo u strahu od sutrašnjice, brinemo za sebe, za svoje bližnje i okolinu u kojoj živimo.