Lep, sunčani april 1972. ili 1973. godine. Bila sam na drugoj godini Likovne akademije (još uvek se tako zvala, tek kasnije postaće Fakultet likovnih umetnosti), kad su na Dan studenata, na maloj i prigodnoj svečanosti, studentima dodeljivali novčane nagrade za najbolji crtež, sliku, skulpturu, mozaik, kao i za uspeh u prethodnoj godini.

Pre godinu dana, 2013. godine, pozvao me je dokotor Nenad A., direktor jedne beogradske klinike. Rekao mi je da je moje slike godinama viđao kod svojih kolega i da se podjednako dopadaju i njemu i njegovoj supruzi Aleksandri, arhitekti. Nadao se da će uspeti da nabavi bar jednu i u nekoliko navrata svraćao je u beogradske galerije, ali su mu uvek bile skupe.

Toplo i prijatno avgustovsko predvečerje, negde 2005. godine. Blagi smiraj dana prosto me je izmamio iz ateljea. Spuštala sam roletnu i zaključavala atelje kad se na samo dvadesetak metara dalje, na slobodnom delu parkinga, pri velikoj brzini, zaustavio neki ogromni stari mercedes. Gume su neprijatno zaškripale pa sam se trgla i poželela da se što pre udaljim. Baš tada se kroz otvoreni prozor auta čuo ženski glas:

Na otvaranju Oktobarskog salona u Paviljonu "Cvijeta Zuzorić" 1978. godine prišla mi je slikarka Gordana Jocić i bez upoznavanja rekla: "Svidja mi se tvoja Stalaža – tradicionalno a savremeno, dobro si to smislila! Jel’de, Dragane?" Dragan, Dragoslav Đorđević se nasmešio i klimnuo glavom. On je bio ugledni likovni kritičar a radio je kao kustos u Muzeju savremene umetnosti. Njih dvoje su bili veliki prijatelji.

Velika je to svečanost i veliko uzbuđenje. Svaki umetnik ima pravo na svojih pet minuta koji mogu da mu donesu veliku radost, ali ne mora uvek da se desi nešto veliko i značajno. Otvaranje izložbe je kao i sve ostalo u životu, a to znači da je pravilo da pravila nema!