Svaki grad, svako mesto, ima svoje ljude koji, živeći u njemu, ostavljaju značajne tragove. Moja želja nije da budem istoričar, filozof, sociolog, hroničar ili novinar. Želim svojim tekstovima da ostavim zapise o nekim ličnostima koje sam lično i dobro poznavala, koje su uticale na mene, a primeri mogu biti poučni.

Tri dana posle početka antiratnih koncerata na Trgu Republike u Beogradu 1999. godine, oglasili smo se i mi, slikari. Želeli smo na svoj način da se pobunimo protiv neprirodne kiše bombi NATO agresora. Na najprometnijem mestu, u Knez Mihajlovoj ulici, između Akademije nauka i Galerije ULUS-a, nastao je slikarski ratni atelje. Svakog dana, po rasporedu, radio je jedan ili dva slikara. Svaki slikar imao je svoj dan, ali je na ulici mogao da radi i više dana, sve dok ne završi sliku. Pridruživali su nam se i amateri, ali i veliki broj slučajnih ili namernih prolaznika.

Obično ime, neobičan čovek! Srednjeg rasta, sportskog izgleda, uvek uzdignute glave, sigurnog, pronicljivog pogleda. Obrazovan, inteligentan, provokativan, šarmantan… Akademik, slikar i profesor Mladen Srbinović bavio se i grafikom, a ostavio nam je izvanredne mozaike neprolazne lepote: u fabrici „Prvi maj“ u Pirotu, u sali Opštine Kruševac, u Palati „Srbija“ na Novom Beogradu i na Terazijama.
Ovo su podaci za opšte mesto koje će o Mladenu Srbinoviću izgovoriti skoro svi njegovi studenti, možda i kolege, kao i drugi članovi Srpske akademije nauka i umetnosti. Ja hoću da govorim o drugom Mladenu Srbinoviću, mome profesoru koji je svojim stavovima izuzetno formirao moju kompletnu ličnost. Naravno, jedan tekst za to neće biti dovoljan!

Priča o profesorima sa beogradske likovne akademije u poslednjoj trećini prošlog veka sad već liči na bajku. Ali i jeste bila bajka koja pripada drugim, davnim, sretnijim vremenima. Na početku pete godine studija, moj profesor Mladen Srbinović iznenada mi je ukinuo živi model.

Znaš li gde me vodiš? - Znam !

- Jesi li sigurna da je ovo pravi put ?

- Nema drugog puta , moramo proći preko Zlatibora.