Kad se od mog ateljea, sa Banjice, krene ka Avali, stiže se za petnaestak minuta. Ali ovog puta, umesto ka vrhu, krenusmo podnožjem Avale kroz bujnu zelenu prirodu ispod raskošno napupelih lipa. Kako se približismo Sopotu, pogled nam je skretao čas levo, čas desno, preko blagih brežuljaka za koje saznadosmo da su obronci Kosmaja. Cilj nam je bio hotel “BABE” koji se nalazi u neposrednoj blizini Beograda, 4o – 5o km, u zavisnosti kojim putem idete i odakle krećete. Hteli smo da vidimo kako sve to izgleda izbliza i umesto za Sopot, skrenusmo udesno za Babe. Iznenadili smo se kad smo se posle četrdesetak minuta vožnje našli ispred hotela jer toliko ima i kilometara od naše polazne tačke.

K rajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka Šabac je bio značajna prestonica kulture mladih. U jednom momentu stekla se čudesna, skoro planetarna energija u velikom broju radoznalih, vrednih i neobično nadarenih mladića i devojaka, koji su se sa puno životne radosti i entuzijazma okupljali u Domu omladine ”Vera Blagojevic”.

U Jugoslaviji ima preko 200 što registrovanih, što neregistrovanih likovnih kolonija, a svakim danom niču nove bez obzira na godišnja doba. Svaki malo imućniji pojedinac kojii ma kuću sa više soba, zakolje svinjče i nađe par drugara sponzora za transport, kafu i piće, osmeli se i pozove slikare da borave u njegovoj vili ili vikendici. Za nedelju do deset dana boravka malo domaćinske ljubavi i pažnje slikari ko slikari, dobrodušni i naivni, kakve nas je samo bog sazdao, ostave domaćinu ne jedno, nego po nekoliko dela, uz snishodljivu zahvalnost što se gazda setio da ih uopšte pozove.

28.oktobar 2004. godine

- Dobar dan.

Da li sam dobila atelje Slobodanke Šefer?

- Da, ja sam.

Kako smo stariji, češće se sećamo detinjstva, mladosti, a naročito studentskih dana i pojedinih profesora.